Što kad učenje odmiče igru iz djetinjstva?

Što kad učenje odmiče igru iz djetinjstva?

Na pitanje „Biste li voljeli biti roditelj malog genijalca?“ većina bi nas bez puno razmišljanja odgovorila potvrdno. Imati dijete koje nema puno problema sa školskim zadacima čini se da ukazuje na sliku svijetle budućnosti. A što je potrebno za malog genijalca? Uz primjerenu roditeljsku podršku i ostale okolinske faktore – primjeren (ili čak napredan) razvoj mozga. No iako brojna dostupna didaktička pomagala tome mogu pridonijeti, ponekad prevelik naglasak na samom učenju može istiskivati igru iz djetinjstva. Djeluje li takva promjena razvojnog puta povoljno na razvoj mozga? Prema rezultatima nekih istraživanja – ne nužno, a u ekstremnim slučajevima vjerojatno može i naštetiti djetetovom razvoju.

Igra kao spontana i ugodna dječja aktivnost često biva podcijenjena kao važan faktor razvoja u djetinjstvu, a upravo zbog prirodnosti i lakoće kojom se odvija može predstavljati važan medij učenja. Roditelji koji ovo čitaju sigurno se mogu prisjetiti da se njihovo dijete kroz različite faze svog razvoja različito igralo: primjerice, iako je djetetu starom nekoliko mjeseci zvečka poprilično fascinantan izum, njegov tri do četiri godine stariji brat radije slaže kockice i vozi autiće te ne dijeli njegov interes prema zvečkama, a njihova bi se pak sedam godina stara sestra najradije igrala skrivača te joj zvečke i kockice ne predstavljaju baš nikakav užitak. Iako se intuitivno zamjena takvih aktivnosti edukativnim sadržajima može činiti dobrim odabirom za bolje sutra, svaki od tipova igre u djetinjstvu ima svoju ulogu u razvoju djeteta. Primjerice, lokomotorne igre (kao što je trčanje ili penjanje) razvijaju preciznost i snagu lokomotornog sustava djeteta, igre s objektima (poput slaganja kockica) pomažu razvoju strategija rješavanja problema, jezične igre (primjerice, brojalice i rime) pogoduju razvoju gramatike i pragmatike, a igre pretvaranja (primjerice, igre u kojima djeca glume likove iz popularnih serija ili filmova) pomažu razvoju društvenih vještina i popularne „teorije uma“, odnosno sposobnosti uživljavanja u ulogu druge osobe i sagledavanja situacije iz njezine perspektive. Sve te vještine nužne su za uspješan život kako djece, tako i odraslih (zamislimo samo automehaničara koji nema lokomotornu spretnost ili psihoterapeuta koji se nikako ne može uživjeti u ulogu svog klijenta), a igra predstavlja najprirodniji medij njihovog razvoja.

No, ne valja zaboraviti ni da različite obrazovne aktivnosti, pogotovo ako dijete za njih nije zainteresirano, mogu predstavljati popriličan izvor stresa za njega, to veći što roditelji više inzistiraju na njima. Uz navedene prednosti vezane uz razvoj prosocijalnog ponašanja i izvršnih funkcija (primjerice, kognitivna fleksibilnost, inhibicija, radno pamćenje), igra predstavlja važan zaštitni faktor od stresa, čime također pospješuje razvoj mozga. Uz to što igra predstavlja jedan od temeljnih sedam programa zapisanih u srednjem mozgu, ona potiče i lučenje neurotropnih hormona razvoja mozga, što za posljedicu ima razvoj prefrontalnog korteksa. S druge strane, depresivnost i stres inhibiraju lučenje istih.

Što možemo zaključiti? Igra je prirodni mehanizam koji pospješuje razvoj djeteta u rasponu od kognitivnih kapaciteta, preko načina korištenja tih kapaciteta do primjene dotičnih u društvenom kontekstu, pri čemu ne treba zanemariti ni njezine povoljne zdravstvene ishode. Stoga se puno boljim odabirom za razvoj djeteta od redukcije igre čini stapanje edukativnih aktivnosti s igrom, pri čemu temeljna obilježja igre – spontanost i unutarnja motivacija, aktivan angažman te užitak i zabava za dijete, a poželjno i za suigrača – ostaju očuvana.

Autor: Tomislav Pavlović, mag. psihologije

Poveznice za zainteresirane:

http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.608.6539&rep=rep1&type=pdf

http://pediatrics.aappublications.org/content/142/3/e20182058

Ostavi odgovor