Poticanje kreativnosti u nastavi

Poticanje kreativnosti u nastavi

Svatko od nas nekad je upoznao talentiranu, kreativnu, genijalnu osobu koja toga nije svjesna i ima lošu sliku o sebi jer nije bila odličan učenik u školi ili nije imala 5 iz matematike. Ako pitate djecu jesu li kreativni ili što je to kreativnost, njihovi odgovori uglavnom će se odnositi na njihove sposobnosti i vještine u umjetničkim područjima i to prvenstveno likovnom i glazbenom. Djeca koja ne znaju baš najbolje crtati ili ne pjevaju u zboru, često će reći da nisu kreativna. Kreativnost i primjerice, hrvatski jezik, matematika i povijest u istoj rečenici izazivaju osmijeh i pogled u nevjerici.

Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema. Kreativno mišljenje podrazumijeva fluentnost, fleksibilnost i originalnost u razmišljanju, otvorenost novim iskustvima i idejama, spontanost, usmjerenost na proces više nego na njegov rezultat. Značajke kreativnih osoba su stvaranje i produbljivanje ideja, otvorenost i hrabrost za istraživanje ideja te slušanje osobnog „unutarnjeg glasa“. Kreativne osobe propituju usvojena pravila i pretpostavke, stvaraju inventivne veze povezujući stvari koje uobičajeno nisu povezane, zamišljaju ono što bi moglo biti, testiraju drugačije pristupe, daju kritički osvrt na ideje, akcije i rezultate. Abraham H. Maslow tvrdio je da su koncept kreativnosti i koncept zdrave, samoaktualizirane osobe vrlo bliski, uočivši sličnost između opisa karakteristika kreativnih osoba i svojih opisa samoaktualiziranih osoba. Smatrao je da djecu treba učiti da postanu kreativne osobe tako da se ne smiju bojati promjena nego se moraju osjećati ugodno u promjenama i inovacijama.

Ken Robinson, britanski stručnjak za obrazovanje, čija izlaganja imaju preko 30 milijuna pregleda na internetu, tvrdi da je kreativnost u odgoju i obrazovanju jednako važna kao i pismenost. On vjeruje kako odrastanjem ne postajemo kreativniji već sve manje kreativni. Obrazujemo se da ne budemo kreativni. Činjenica je da naše škole nisu idealna mjesta za razvoj kreativnosti i da je izvođenje nastave još uvijek često počiva na ex catedra predavanjima koja ne iziskuju aktivno uključivanje učenika. No, posljednjih godina metode poučavanja, organizacija nastave i kurikulumi pomalo se zaokreću u smjeru škole koja je otvorena, fleksibilna, uvažava potrebe, sposobnosti i interese učenika, potiče kreativno mišljenje i rješavanje problema učenika.

Principi koji potiču kreativno ponašanje učenika (prema Paul E. Torranceu) su:

  1. Uvažavati neobična pitanja
  2. Uvažavati maštovite i neobične ideje
  3. Pokazati djeci da njihove ideje imaju vrijednost
  4. Osigurati vrijeme u kojem se ne vrednuje
  5. Spojiti evaluaciju s uzrocima i posljedicama

Učenike ne treba učiti kako su svi problemi riješeni te da samo treba naučiti točne odgovore i usvojiti gotova rješenja. Treba ih poticati da sami uočavaju probleme i traže rješenja te da promišljaju i kritički prosuđuju. U razredu treba vladati ozračje u kojem se ne bojimo promjena, pokušaja i pogrešaka, nego ih gledamo kao priliku za rast i razvoj. Komuniciramo slobodno i otvoreno, tražimo i cijenimo aktivno sudjelovanje te međusobno izmjenjivanje ideja. Nema stresa, kažnjavanja i prozivanja zbog netočnih odgovora.

Ako pišemo ili crtamo umjesto djece, ispravljamo njihove oblike, inzistiramo na urednosti i preciznosti u svakoj aktivnosti i namećemo šablone, umanjujemo dječju kreativnost. Stalnim nadzorom djece ne dajemo im priliku da preuzmu odgovornost i rizik i izostaju njihovi kreativni impulsi. Ako evaluiramo sve što rade, postaju zabrinuti je li dobro ono što rade. Pretjeranim nagrađivanjem djece uskraćujemo im intrinzično zadovoljstvo, a pretjeranim vođenjem djeca dobivaju dojam da je originalnost pogrešna, a istraživanje gubitak vremena. Naposljetku, postavljanjem previsokih očekivanja djeca često završe u otporu prema predmetu ili aktivnosti.

Osobine učitelja koje pomažu učenicima da budu kreativni su otvorena i dobra komunikacija (iskrenost, strpljenje, razumijevanje, spremnost pomoći, vedrina, smisao za humor) te usmjeravanje (dobro objašnjenje postupka i teme, davanje prijedloga, česte pohvale i poticaji). Pitanja koja potiču razvoj kreativnosti mogu biti: „Objasni..“, „Na koji još način možeš..?“, „Što bi bilo kad bi..?“, „Imaš li ideju kako..?“, „Što će se dogoditi ako…?“, „Na što te to podsjeća?“, „Kako ti zamišljaš…?“. Divergentnim pitanjima i zadacima potiče se razmišljanje, povećava motivacija i aktivnost učenika te razvija njihova mašta i istraživački duh. Ona omogućavaju više različitih odgovora na isto pitanje te se tako može dobiti uvid u djetetov proces razmišljanja. To naravno ne umanjuje i ne zanemaruje važnost konvergentnog mišljenje i usvajanje znanja i činjenica. Ako učenik nema dovoljno znanja o nekom problemu, neće ga moći objasniti na nov način, poboljšavati niti stvarati originalne ideje.

Učenje učenika kako pronaći korisne informacije i koristiti ih u svakodnevnom životu potiče razvoj njihovih kreativnih potencijala i čini ih samostalnim, zrelim i aktivnim članovima društva koji će svojim prijedlozima, idejama i originalnošću kreirati svijet u kojem žive.

Autor: Ilka Zadro, mag. rehab. educ.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta #DostoJAnstvom_PROTIV_NASILJA u kojem je Centar Pričaj mi parter udruzi Svjetski savez mladih Hrvatska, a o kojem možete pročitati OVDJE.

LITERATURA:

Bognar, L. (2012) Kreativnost u nastavi. Učiteljski fakultet u Osijeku. Napredak 153 (1) 9-20

Koludrović, M., Reić Ercegovac, I. (2010) Poticanje učenika na kreativno mišljenje u suvremenoj nastavi. Odgojne znanosti 12 (2010), 2, str. 427-439

Perić, B. (2015) Kreativnost u nastavi. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja. Vol. I.XI No. 1.

Somolanji, I., Bognar, L. (2008) Kreativnost u osnovnoškolskim uvjetima. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja. Vol.I.IV No. 19

Leave a Reply