O projektu

Cilj našeg rada jest povećanje kvalitete života djece i roditelja. U projektu “Ispričat ću ti priču” to ostvarujemo terapijskim radom s dugo hospitaliziranom djecom, pričajući i uprizorujući priče. Volonteri svaki tjedan izvode predstave i provode vrijeme s djecom koja su smještena na dva pedijatrijska odjela u Zagrebu.

Od ožujka 2012. kada je projekt počeo pa sve do danas, u godinama aktivnoga volonterskog rada pohranjeno je mnogo znanja, edukacija, truda i vremena. Jednom tjedno naši volonteri dolaze na Odjel za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb i Kliniku za pedijatriju Kliničkoga bolničkog centra “Sestre milosrdnice”. Mnogo je priprema potrebno da bi ti dolasci bili mogući.

citajmi-840x473

Prije nego što započnu s volontiranjem u projektu, volonteri prolaze edukaciju i probni rok u kojem preispituju je li to ono što doista žele raditi. Tijekom godine volonteri sudjeluju na edukacijama iz područja psihologije, glume i izrade lutaka na kojima uče o tome kako izabrati priču ili prilagoditi postojeću, kako izraditi lutke i na što paziti u samoj izvedbi predstave. Potom slijedi najvažniji dio – uvježbavanje i timska priprema. Kada je sve spremno, volonteri stižu na odjel i izvode predstavu za svu djecu koja smiju primati posjete i njihove roditelje. Najčešće obilaze sobe djece i u sobama izvode predstavu, a nekad je izvode u zajedničkom prostoru za više djece.

rad-300x200

Kako izgleda taj dolazak volontera na odjel? Volonteri dođu, otvore prva vrata i uđu u dječju sobu. I u tom trenutku dogodi se nešto čudesno! Kad se u tom trenutku pogledaju, ne mogu se više prepoznati. Jedan se pretvori u velikog dinosaura, druga u kraljevnu, treća u plačicu, a netko u strašnog vuka ili nespretnog majmuna. Dok se crveni plašt Crvenkapice vijori sobom, a Zlatokosa pušta svoju pletenicu niz toranj, dolaze im riječi tih priča i volonteri ih pričaju i glume.

Ova čarolija ponavlja se svakog utorka i srijede. Dok volonteri uskaču u kožu likova različitih priča, djeca se gromoglasno smiju, izvode razne smicalice kako bi baš njihov lik bio glavni junak priče i bore se za prava nestašnih vukova i dinosaura. Koji put znaju navijati da dobri djed izvuče repu, brinuti se o tome kako će mali miš pobjeći od velikog lava ili nagovarati kraljevnu da održi obećanje koje je dala žapcu. Kada u sobu ulaze medvjed, kornjača Tika, Najotmjeniji div u gradu ili Nezadovoljna bubamara, sve na trenutak stane, gasi se televizor, djeca se vrlo lako odriču tableta i mobitela, a u sobi počinje prava mala pustolovina.

Djetinjstvo je utorkom i srijedom u bolnici u punom jeku. Volonteri često zapjevaju, katkad i zasviraju gitaru pa ih mališani prate na glazbalima ili se pridruže pjevanju. Tada zvuk pjesme odjekuje hodnicima odjela, a i medicinske sestre znaju zapucketati prstima kad dođe red na poznati stih: “Kad si sretan, prstima pucketaj ti!”

bolnica-300x200

No volonteri katkad vide hrabre male lavove u teškim trenutcima ispunjenima injekcijama, pregledima, terapijama, s licima ispunjenima bolom ili tugom. Djeca katkad imaju težak dan, dan kad je hrabrom lavu teško biti tako jako hrabar. U tim trenucima ostaju zajedno – volonteri, djeca i njihova priča. Zajedno… da bi taj dan bio bar malo bolji.

Osušiti suze na dječjem licu i razvući osmijeh preko zubića koji tek niču, najveća je nagrada za sav trud koji ulažu. Volonteri daju svoje vrijeme, daju svoje ruke koje šivaju lutke, daju svoj um koji smišlja priču, glas koji oživi predstavu. I za to malo što daju, dobivaju djetetov osmijeh i pljesak roditelja. Ta slika odzvanja u sjećanju jače od najgromoglasnijeg pljeska.

Kada priča završi, volonteri nasmiješena lica izlaze iz bolnice. Tih 11 predanih mladih ljudi toga dana mogu reći: “Napravili smo nešto što je ovoj djeci puno značilo, napravili smo nešto veliko.”

bubamara-840x473