Naša priča

Na početku svake priče stoji odluka da se uzme olovka u ruke. Tek potom možemo početi pisati. Mi imamo mnogo priča, ali samo je jedna o nama. Ona kada smo uzeli olovku u ruke i… skočili!

Sve je počelo početkom 2012. godine. Jedna studentica psihologije došla je slučajno (ili ne) na predavanje dječje kliničke psihologinje Marte Benko pod nazivom “Palijativna skrb u radu s djecom”. Psihologinja je tada pričala o svojem radu s djecom oboljelom od malignih bolesti, što je mnoge dirnulo, a spomenuta studentica psihologije iznova se podsjetila svojih snova o radu s bolesnom djecom. Taj san o djeci s kojom se radi, kojoj se pomaže, djeci kojoj je bar malo lakše jer smo mi tu, kopkao ju je i nakon predavanja. Počela je razmišljati o tome postoji li kakav oblik volontiranja, bi li se i ona mogla kako uključiti i surađivati u radu u bolnici.

Javila se psihologinji Marti koja joj je širom otvorila svoja vrata i pozvala je na razgovor. “Ovdje ne postoji nikakav oblik volontiranja, no to ne znači da ga ne možemo pokrenuti”, rekla je Marta. Te su riječi potaknule studenticu na proaktivnost, te su riječi bile dovoljne da je podsjete na to da snovi mogu biti ostvareni i da daju priliku jednoj sasvim posebnoj priči da započne. Već je u ožujku 2012. prvi put uprizorena priča na Odjelu za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Izvele su je tri tadašnje studentice psihologije dobivši gromoglasan pljesak i široki osmijeh dječice koja su bila njihova prva publika. Bila je to priča o Elmeru – sloniću šarenih boja. I dandanas je se živo sjećaju.

rsz_elmer

Projekt je brzo zaživio. Nazvan je “Ispričat ću ti priču”. Roditelji hospitalizirane djece bili su oduševljeni idejom i redovitim tjednim izvedbama predstava, djeca su se smijala, a medicinske sestre uključivale su se u dobru atmosferu koju su priče donosile na odjel. Mali tim se proširio. Već u jesen 2014. projekt je okupljao 6 predanih volonterki, magistrica i studentica psihologije. Uskoro se glas o dobrim djelima djevojaka proširio mnogo dalje od “Klaićeve”. Knjižnice i dječji vrtići htjeli su znati više o pričama i njihovom učinku. Roditelji su željeli znati kako i zašto se koriste lutke u radu s djecom, ali i o mnogim drugim temama…

Priča je rasla silnom brzinom – bilježnica koju smo pripremili da je zabilježimo, odjednom je postala premala. Uz poticaj dragih nam ljudi, odlučili smo pokrenuti udrugu koju smo nazvali Centar Pričaj mi. Zamislili smo ga kao mjesto gdje svatko može doći i podijeliti s nama svoje strahove, brige, probleme, teškoće, ali i radosti, ozdravljenja, sreću. Također, Centar je mjesto u kojem iz dana u dan kreiramo nove, korisne i plemenite sadržaje i projekte kojima je cilj unaprijediti kvalitetu života djece, mladih, roditelja, obitelji, stručnih suradnika i svih koji s nama žele podijeliti svoje priče.

Gdje smo sada? I dalje pišemo, sanjamo, tragamo, gradimo… Sretni smo i zadovoljni jer se možemo pohvaliti s 3 projekta, 2 nagrade, 11 predanih aktivnih volontera i bezbroj napisanih i ispričanih priča. I dalje hrabro skačemo u nove vode i pišemo nova poglavlja. Uostalom, čitajte i sami o tome na ovim stranicama.