Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti

Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti

Jednom davno u zemlji iza duge i kiše, mjeseca i još malo više, postojale su tri predane volonterke koje su pokrenule projekt Ispričat ću ti priču na Odjelu za onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Ubrzo se za njihov predani rad pročulo i zapitao sam se: Postoji li zaista nešto takvo?

Ma mora postojati! Ali tamo se ne stiže brodom niti plivanjem vodom. Tamo se dolazi kroz maštu i priče i uveseljava se svako malo biće. Tamo je važno budan sanjati, primati i uzvraćati ljubav i vjerovati… i vjerovati…

Kada sam kao volonter u rano proljeće prije dvije godine u sklopu Centra Pričaj mi krenuo izvoditi predstave i pričati priče djeci u bolnici zaista sam povjerovao da postoji svijet gdje je važno budan sanjati i vjerovati. Susreo sam se s djecom na onkološkom odjelu koja su iscrpljena teškim terapijama, injekcijama i zračenjima i dalje vjerovala u blistavu budućnost, svjetove iz bajki i pružili mi posebno iskustvo jer pokazali su mi što je to ljubav.

Što je ljubav bez ruža i bombonijera. Ljubav bez poljupca. Ljubav u kojoj je potrebno samo biti tu.

Biti tu u trenutku i pokloniti vrijeme i vjerovati…..i vjerovati… Pokloniti vrijeme djeci koja usred tragedije koja ih je snašla i dalje vjeruju u ljubav. Djeci koja vjeruju u bezuvjetnu ljubav roditelja, doktora i sestara kojima se predaju jer njihov život uvelike ovisi i o njima.

PRICAJ MI (11)

Krhka su to i malena bića koja ti pod raznim terapijama i dalje poklanjaju svoj osmijeh nakon svake izvedene predstave i ispričane priče unatoč bolovima. Često te prime te za ruku ili samo prst da ti zahvale jer si tu za njih.

Maleni lavovi – kako ih od milja volimo zvati, su neiskvarena bića koja znaju pisati najljepše stihove, divne priče i poklanjati najljepše osmijehe.
Djeca su to koja dokazuju da se nekoga može voljeti i ako se samo držite za ruke.
Vjerujem u njih, vjerujem u ljubav.

Jednoga dana
opet će doći ono vrijeme
kada će sve biti pjesma,
kad neće biti tuge niti bola
u srcu ni u tijelu.
Kada suze oči vlažit neće,
nego smijat će se
i biti pune sreće.
U glavama malim neće biti crno-bijele slike
niti horori iz života,
već leptiri i vječne ljubavi ljepota.
Oni bola se ne boje,
ničega strah ih nije.
Jer oni su heroji.
VELIKA SNAGA u tim malim srcima se krije.
Vjerujem da nagrada za trpljenje od boli je veća,
i da će male junake s onkologije
nakon ovoga svega jednog dana pratiti SREĆA!

Baš poput Barbare Vukas koja je napisala pjesmu i ja vjerujem da će male junake s onkologije nakon svega jednog dana pratiti sreća!


kreat.ivan

Ostavi odgovor