Posebne priče iz bolnice

Mala maca se nasmiješila

bolnicki_krevet-300x200Katkad djeca imaju težak dan. Primjerice, jednom smo došli u sobu djevojčici koja je plakala na maminim rukama te je bila nervozna zbog dugog i mučnog dana. Na početku predstave je plakala i pokazivala otpor; no kako je predstava odmicala, pozornost joj se sve više usmjeravala na lutke mačaka u predstavi, a plač se smirivao. Kako se trudimo svaki put prilagoditi predstavu (koliko smo u mogućnosti) djeci koja nas u sobi prate, ovaj put smo kroz likove mačaka pokušale poslati poruku o hrabrosti i prevladavanju teškoća te smiriti djevojčicu. Po završetku predstave nije više plakala, nego je raširenih očiju pratila lutke te pitala smije li “podragati macu” i poigrati se s njome. Osušiti suze na dječjem licu i razvući osmijeh preko njegovih usta, neprocjenjiv je osjećaj. Osjećaj je to koji i dandanas pamtimo.


Kutija koja to nije

zirafa-300x200Prije otprilike tri godine na odjel je došla jedna mala djevojčica, imala je tek nešto više od 15 mjeseci i sjedila je u sobi roditeljima u naručju. Kao i svaki tjedan, pokucali smo na vrata sobe i upitali: “Jeste li možda za priču?” Zatim smo ušli s kartonskom kutijom od televizora, koja nam je predstavljala paravan, i odglumili priču o Čarapčiću. Djevojčica nas je krajičkom oka promatrala i preko mamina ramena gledala predstavu, a nakon priče odvažila se i poigrala lutkama od čarapa. Od toga dana prošla je cijela godina, toliko je dugo bila u bolnici i slušala naše priče. Djevojčica se nakon toga vratila svojoj kući, a njezina mama nam je jednom prilikom rekla da od tada, kad god vidi kartonsku kutiju, poviče: “Mama, vidi, predstava!”


Vjeruješ li mi sad?

Dok smo izvodili predstave u “Klaićevoj bolnici”, u velikoj sobi odjela za onkologiju znao bi nas dočekati jedan veseli razigrani dječak. Uvijek pričljiv i spreman na igru, rado je sudjelovao u aktivnostima nakon predstave. Kako smo se mi razvijali, dobivali smo i nove ideje. Tako smo u studenom 2013. godine pokrenuli našu vlastitu Facebook stranicu. Mnogi su tu vijest dočekali s radošću, ali taj se dječak posebno razveselio. Kada je na svom laptopu otvorio našu stranicu, uskliknuo je podižući ruke u zrak. “To te zbilja jako veseli”, rekla sam mu, iznenađena, na što mi je on objasnio: “Vidite, ja svaki tjedan javim svojem bratu da je bila predstava na odjelu i kažem mu koju sam predstavu gledao. I on mi svaki put kaže da lažem jer je nemoguće da netko radi predstavu baš svaki tjedan u bolnici. Sad ću mu napokon moći dokazati da govorim istinu!”

bolnica-beba


Sveti Nikola zna

svnikolaDolazak sv. Nikole na bilo koji dječji odjel pravi je doživljaj. Bit ćemo iskreni, to nije veliki događaj samo za djecu nego i za nas koji se hihoćemo cijelim putem do soba, za roditelje koji nam pokazuju svoje ulaštene čizme, pa i za medicinske sestre koje nas toga dana dočekuju s riječima: “Bila sam dobra ove godine!” Prošle 2015. godine, dok smo obilazili odjel, jedan otac nas je pozdravio na hodniku s uzdahom olakšanja: “Sva sreća da ste pripremili svetog Nikolu danas. Moj mali je tjedan dana sav tužan jer se brine da će sveti Nikola doći do naše kuće i tamo ostaviti dar za njega. Uvjeren je da sveti Nikola ne zna put do bolnice. Kad vas vidi, bit će mu lakše! Zamislite, poruku koju je napisao nije htio staviti u čizmicu, nego nas je zamolio da je zalijepimo na prozor.” Znatiželja je bila jača od nas, pa smo priupitale što je dječak zaželio u svojem pismu svetom Nikoli. “Zatražio je jedan sendvič od salame, taj mu je najdraži, samo bi to jeo.”

Kad se otac vratio u sobu, pogledale smo se i znale smo da mislimo isto. Otići ćemo u dućan i kupiti sve sastojke potrebne za njegov najdraži sendvič. Kako i ne bismo? Kako da ne ostvarimo tako skromnu, malu želju? Nakon što smo sve sastojke pažljivo spremile u vreću svetog Nikole, predstava je mogla početi. Bila je to legenda o svecu koji siromašnim djevojkama ostavlja vreće zlatnika ispod prozora kako ih očevi ne bi udavali za one koje one ne žele. U sobi su volonterke glumile oca i kćer, približavao se dio u kojem sveti Nikola dolazi u sobu. Kad su tata i kći pošli na počinak, sveti Nikola polako je odškrinuo vrata sobe i polako zakoračio unutra, oslanjajući se na svoj štap.

Dječakove oči u tom trenutku bile su velike kao dva svijeta. Zaprepašteno je gledao u svetog Nikolu i posve izgubio moć govora. Inače pričljiv, sad nije mogao naći riječi. Gledao je u mamu, pa u svetog Nikolu, promatrajući ih u čudu. Nastavili smo s predstavom približavajući se dijelu kad sveti Nikola otvori svoju vreću. Najprije su zazvečali zlatnici koje je svetac ostavio djevojci za miraz. “Ali ostalo je još nešto u mojoj vreći. Dječače, hoćeš li mi pomoći izvaditi to što je unutra?”, upitao je sveti Nikola. Dječak je izvadio sendvič i, shvativši da je njegova želja ostvarena, pogledao prema prozoru pa prema svojoj mami koja je sjedila pokraj kreveta.

“Sveti Nikola je znao. Sveti Nikola je donio što sam želio. To je zbilja pravi sveti Nikola!”
Dragi dječače, da, to je pravi sveti Nikola. Možda se ispod brade i kape krije volonterka Centra koja produbljuje svoj glas ne bi li zvučala poput muškarca, i možda hoda polagano ne bi li ti pomislio da je to starac. No ona je u tom trenutku za tebe bila pravi sveti Nikola. »Najpraviji« što može biti – onaj koji ostavlja bez teksta, stavlja osmijeh na lice … onaj koji ispunjava želje zalijepljene na prozor jedne dječje bolničke sobe.


Postoji jedan trenutak

trenutakSvaki volonter ima svoju priču. I kao što svaka priča ima svoj početak, svoje vrhunce, zaplete i rasplete, tako ih ima i priča svakog volontera. Ja ću Vam ispričati o jednom vrhuncu, o trenutku kad sam počela vjerovati u ovaj projekt.

Početak mojeg volontiranja bio je radostan događaj. Vidjela sam djecu kako se smiju tijekom predstave, kako pričaju s nama, roditelje kako nam postavljaju pitanja i kako svi mališani žele da budemo kod njihovog krevetića. “No koliko mi zapravo pomažemo? Koliki učinak to ima?”, pitanja su koja bi me povremeno pratila. Katkad bih utorkom bila pod naletom emocija i radosno bih izlazila iz bolnice, ali znala sam i promišljati o tome možemo li mi uopće pomoći. Koliko jedna priča može značiti jednom djetetu oboljelom od maligne bolesti? Srećom, nisam dugo čekala odgovor.

Nakon jedne od predstava ostali smo se, po običaju, družiti s djecom. Primijetila sam dječaka i djevojčicu koji ne komuniciraju međusobno. Bili su jako sramežljivi. Odlučila sam ih potaknuti na zajedničku igru. Stala sam između dva kreveta i počela ih upoznavati s jednim likom iz priče. Oboje su prihvatili razgovor s likom, ali ne i jedno s drugim. Uskoro je lik posve “pošašavio”, počeo se skrivati iza mene, zezati dječaka i djevojčicu, počeo je pozivati igračke koje su imali na krevetu da se igraju s njim. Naravno, ja sam upravljala likom nadajući se da će se njih dvoje ujediniti u želji da nadmudre lika.

Dječak i djevojčica posve su se uživjeli u veselu igru. U želji da uhvate nestašnog lika, došli su do rubova svojih kreveta, podizali se, pokušavali prijeći granice kreveta. Njihove majke su obje potiho pomagale. Da ne bi prekidale igru, svojim rukama držale su cjevčice kojima su njihova djeca bila spojena na lijekove, jer su se na taj način djeca mogla lakše kretati po krevetu. Radile su to tiho i sve su podređivale tome da se djeca neometano igraju, nije ih bilo briga što sjede u nezgodnom položaju niti što moraju koordinirati više stvari odjednom. Sve su činile u ime dječje igre. A ona je urodila plodom – dječak i djevojčica pobijedili su nestašnog lika, a onda odlučili meni predstaviti svoje igračke. Meni, ali i jedno drugom. I nije dugo trebalo da se započnu zajedno igrati.

Izašla sam sretna iz te sobe s osjećajem koji volontiranje često stvara, da sam nešto napravila tog dana. No kako sam nešto zaboravila, morala sam se vratiti u sobu. Napravila sam to neopazice kako nikoga ne bih ometala, i tada sam čula jednu majku kako govori drugoj:

Vidiš li ih kako se igraju? Koliko je bolje kad volonterke dođu… Oni onda toliko bolje izgledaju.

Riječi su to koje će mi ostati zauvijek urezane u pamćenje.

Taj trenutak bio je trenutak kad sam počela zaista vjerovati u moć i snagu ovog projekta. Nema jačeg dokaza od dviju požrtvovnih majki koje govore koliko si uljepšao dan njihovoj djeci. “Koliko je bolje kad volonterke dođu …”


Pjesma Barbare Vukas


Jednoga dana
opet će doći ono vrijeme
kada će sve biti pjesma,
kad neće biti tuge niti bola,
u srcu ni u tijelu.
Kada suze oči vlažit neće,
nego smijat će se
i biti pune sreće.
U glavama malim neće biti crno-bijele slike
niti horori iz života,
već leptiri i vječne ljubavi ljepota.
Oni bola se ne boje,
ničega strah ih nije.
Jer oni su heroji.
VELIKA SNAGA u tim malim srcima se krije.
Vjerujem da nagrada za trpljenje od boli je veća,
i da će male junake s onkologije
nakon ovoga svega jednog dana pratiti SREĆA!

Barbara je djevojčica koja nas je često znala dočekati s nekim kreativnim idejama i zamislima. Jednom nas je dočekala s ovom prekrasnom pjesmom i hrabro ju je podijelila s nama, vama i ostatkom svijeta.


Priča o uskrsnom zeki

Marta je djevojka koja ide u šesti razred osnovne škole i voli pisati priče. Kad su se održavale predstave na odjelu, uvijek je s velikim interesom pratila priče i dogodovštine raznih likova. Jednom smo je upitali bi li za nas napisala priču koju bismo mi mogli odglumiti ostaloj djeci u bolnici. I vrlo skoro priča nas je čekala – bila je to priča o prvoj i drugoj pisanici, zeki, ježu i sovi. Pripremili smo se, uvježbali i počeli. Toga je dana, međutim, Marta bila prebačena na drugi odjel i nismo znali hoćemo li je moći posjetiti. Srećom, sestre su nas pustile na odjel, a usred čekaonice ispred sobe sjedila je jedna djevojčica. Bila je to djevojčica koja je dijelila sobu s Martom i željno nas iščekivala. Ušle smo u sobu i odglumile predstavu, a nakon toga je mala djevojčica iz čekaonice tražila da ponovno izvedemo predstavu zajedno s njom. Marta, hvala ti na darovanim riječima i lijepoj priči!

U RANO JUTRO, DOK JE ZEKO JOŠ SPAVAO, PROBUDILE SU SE PISANICE I ODLUČILE PROŠETATI ŠUMOM.

PRVA PISANICA: AAAA (ZIJEVA), GLE KAKO JE VANI LIJEPO VRIJEME, MOGLE BISMO MALO PROŠETATI.

DRUGA PISANICA: JOJ, GLE ONAJ DIVNI CVIJET!

PRVA PISANICA: A POGLEDAJ OVAJ DRUGI, PUNO LJEPŠI JE OD TVOG!

NATO SU PISANICE OTIŠLE SVAKA ZA CVIJETOM KOJI IM SE SVIĐAO TE SU SE TAKO I IZGUBILE.

BUDI SE ZEKO.

ZEKO: AAAAA (ZIJEVA).

ZEKO: GDJE SU MOJE PISANICE? SIGURAN SAM DA SAM IH TU OSTAVIO. MOŽDA SU IZAŠLE VAN! DJECO, JESTE LI IH MOŽDA VIDJELI?

ZEKO: MOŽDA DA IDEM PITATI SOVU MUDRICU, ONA IH JE SIGURNO VIDJELA.

ZEKO IDE DO SOVE DA JE PITA JE LI VIDJELA PISANICE.

ZEKO: HEJ, SOVO! HEJ, SOVO! JESI LI TU? TREBAM TE NEŠTO PITATI!

SOVA: PA ZAR TI NE ZNAŠ DA OVAKVE LIJEPE SOVE KAO ŠTO SAM JA SPAVAJU PO DANU ZBOG LJEPOTE?

ZEKO: MA ZNAM, ALI OVO JE JAKO HITNO! MOJE PISANICE SU SE IZGUBILE, A USKORO SE BLIŽI USKRS.

SOVA: PA JA SAM MISLILA DA TI S TAKVIM VELIKIM UŠIMA DOBRO ČUJEŠ JER JA SAM TI REKLA DA PREKO DANA SPAVAM ZBOG LJEPOTE.

ZEKO: O, ISPRIČAVAM SE, SAMO SE BOJIM ZA SVOJE PISANICE (TUŽNO OKRENE GLAVU).

SOVA: PA MOŽDA BISMO IH MOGLI POTRAŽITI NEGDJE U ŠUMI … JA ĆU IĆI LIJEVO, A TI DESNO.

ZEKO: TO JE SUPER PLAN! MISLIM DA ĆEMO IH BRZO NAĆI.

ZEKO I SOVA OTIŠLI SU TRAŽITI PISANICE SVUDA PO ŠUMI.

SOVA: PA GDJE BI MOGLE BITI TE PISANICE?

IZ ŠUPLJINE DRVETA IZLAZI JEŽ.

SOVA: DOBAR DAN, GOSPODINE JEŽ. JESTE LI MOŽDA VIDJELI KAKVE PISANICE OVDJE U ŠUMI?

JEŽ: PA SVI SU VIDJELI PISANICE NA USKRS, ALI ŠTO JE MENE UOPĆE BRIGA ZA PISANICE, NISAM JA USKRŠNJI JEŽ DA ZNAM GDJE SU ONE! MENE SAMO ZANIMAJU JABUKE I KRUŠKE.

SOVA: MA ZNAM, ALI JABUKE I KRUŠKE RASTU U JESEN, A NE U PROLJEĆE.

SOVA: MA DOBRO, IDEM JA KUĆI, MOŽDA JE ZEKO IMAO VIŠE SREĆE.

ZEKO JE DOŠAO KUĆI I UGLEDAO SVOJE PISANICE.

ZEKO: PA GDJE STE BILE? SVUDA SAM VAS TRAŽIO I JAKO SAM SE UPLAŠIO.

PISANICE: ZAGLEDALE SMO SE U CVIJEĆE I OTIŠLE DUBOKO U ŠUMU, ALI SMO USPJELE PRONAĆI PUT NATRAG.

ZEKO: SLJEDEĆI PUT MI SE MORATE JAVITI KADA NEKAMO IDETE, A NE NESTATI OVAKO BEZ MOG ZNANJA, ALI BITNO JE DA STE SE VRATILE I DA ĆEMO MOĆI IMATI NORMALAN USKRS.

PISANICE: SADA IDEMO SAMO ONAMO GDJE TI IDEŠ, ZEČE.