Priča o kutiji

U šumi pokraj velike livade, u duplji staroga hrasta živi jedna mala vjeverica…

Ta je vjeverica katkad slušala o velikom gradu, gdje ima mnogo kuća i mnogo zgrada. No nju nisu zanimale te velike tvrđave. Ona se samo htjela malo poigrati s djecom. Uputila se do velikoga grada. Znala je da je stigla kad je posvuda ugledala sivilo. Veliki sivi blokovi s oštrim rubovima izdizali su se iz sivog asfalta. Bio je to užurbani grad u kojem svi jure i nekamo žure.

Vjeverica se nije dala obeshrabriti, pa je pohitala do prve kuće koju je vidjela i provirila kroz prozor. Svoje male šapice prislonila je na staklo i otvorila širom svoje smeđe oči kako bi saznala tko je unutra. Iznenadio ju je prizor koji je vidjela. Mali dječak sjedio je za velikim sivim ekranom na kojem su se pomicale figure, dok su roditelji sjedili na kauču ispred velikoga crnog ekrana. Vjeverica je ostala dovoljno dugo da čuje da se neobične naprave zovu računalo i televizor, a mala crna stvar koju su svi stalno uzimali u ruke isto ima svoje ime – mobitel.

Kako nije uspjela dozvati dječaka da se igra s njom, poskočila je do sljedeće, susjedne kuće. U njoj je sjedila djevojčica, nešto starija od dječaka, ali vjeverica je svejedno mogla zamisliti tolike zabavne igre koje bi mogle zajedno igrati. Zagrebla je sitnom šapicom po staklu, no djevojčica je nije čula. Vjeverica je zatim ugledala mali žir pokraj prozora i, usprkos tome što joj je bilo žao bacati žir koji je mogla sačuvati, bacila ga je prema prozoru ne bi li djevojčica čula njegov zvuk. Veselo se vratila do prozora, ali djevojčica se nije pomakla. Vjeverica je zaključila kako je to zbog žica koje se iz mobitela protežu sve do ušiju djevojčice.

Zaputila se do parka – jer ondje će sigurno naći djecu željnu igre, ali prevarila se … I ondje su sivi i crni ekrani zauzimali svačije ruke i svačiju pozornost. Odlučna da ne izgubi više ni trenutka, zaputila se u šumu.

“Društvo! Druuuuštvo! Dođite brzo svi ovamo! Imamo problem.” Opisala im je što se događa u velikom gradu i kako se djeca igraju. “Ali to im nije dovoljno. Zar ne žele osjetiti još što pod rukama, razgovarati s još kim? Zaigrati kakvu igru koja nije na ekranu?”, zabrinut je bio jelen. “Možda se nisu dosjetili. Zato ćemo im mi pomoći!”

Uz upute spretne vjeverice, sve životinje razbježale su se po šumi ne bi li našle što više stvari za igru. Dok su tražile razne predmete po zelenoj šumi, vjeverica je naišla na kutiju. Odlučila je spremiti u nju sve što vrijedne životinje pronađu, i punu kutiju potom poslati u grad ne bi li se tko bar malo zaigrao.

Životinje su ubrzo našle sve što su tražile i pokazale koliko su domišljate. Na kraju su i same uskočile u kutiju. Tu su kutiju nazvale „Ku-kuc! Priča je unutra“. Nakon dana i dana putovanja,
„Ku-kuc“ kutija stigla je na prag jedne kuće. A što se zatim dogodilo, saznajte sami. I Vas čeka Vaša „Ku-kuc“ kutija s pravom pričom unutra…