Volonteri

rsz_brigita_bajanBRIGITA BAJAN, studentica 2. godine medicine

Najdraža priča: Čudnovate zgode šegrta Hlapića.

Najdraži lik: Hlapić.

Početak volontiranja: 30. travnja 2016.

Rečenica o meni: Ništa ne raduje kao radost koju doneseš drugome.

Volontiram na projektu “Ispričat ću ti priču” jer me to uistinu čini sretnom. Obožavam promatrati bezgraničnost i nepredvidljivost mašte, kako nas volontera dok pripremamo i izvodimo predstavu tako i djece na odjelima dok smo s njima u interakciji. Nakon svakog susreta svi se osjećamo bolje. 🙂


marina-covicMARINA ČOVIĆ, studentica apsolventske godine diplomskog studija psihologije

Najdraža priča: Pale sam na svijetu.

Najdraži lik: Pale, jasno. 🙂

Početak volontiranja: 21. travnja 2015.

Rečenica o meni: Buduća sam psihologinja s velikom ljubavi za razne vrste kreativnog izražavanja, osobito glazbu.

Volontirati na ovom projektu počela sam iz želje za stjecanjem iskustva u radu s djecom tijekom obrazovanja. Projekt mi se učinio idealnim za širenje znanja i vještina u radu na podizanju kvalitete života hospitalizirane djece. Budući da sam dosadašnje volontiranje provela na Institutu za tumore, susretala sam se isključivo s pacijentima s malignim bolestima. Moram priznati da sam se prije početka volontiranja pribojavala kako ću se nositi sa svim zahtjevima i okolnostima rada na takvom odjelu, ali spoznala sam toliko toga o sebi koliko i o djeci koja se na njemu nalaze. A djeca k’o djeca, bića su kojima su prije svega potrebne igra i razbibriga, stoga me svaki trenutak u kojem sam im zajedno s kolegama u mogućnosti donijeti dašak djetinjstva i osmijeh na lice, podsjeća na to koliko je ovaj projekt vrijedan i koliko je naš trud važan. Među brojnim zadovoljstvima koje ovo volontiranje pruža, nije teško odlučiti koje je najveće: dobro izvedena i prihvaćena predstava koja pruža priliku za razgovor s djecom o tome kako su je proživjeli.


matejahrMATEJA HRLEC, studentica 2. godine preddiplomskog studija psihologije

Najdraža priča: Ježeva kućica i Crvendać.

Najdraži lik: Mali princ.

Početak volontiranja: 27. rujna 2016.

Rečenica o meni: Stvari koje me najviše vesele su glazba, prijatelji, putovanja, sunce, more, ples, rad s djecom i mladima, trenutci kad nečije suze uspijem pretvoriti u osmijeh!

Za ovaj projekt prijavila sam se u proljeće 2016. godine i tako je moja dugogodišnja želja za takvim oblikom volontiranja napokon bila ostvarena! Prvi put kada sam se upoznala s
konceptom izvođenja priča u obliku malih predstava za bolesne mališane, bila sam oduševljena idejom. To je nekako bio spoj svega onoga što volim i radim – rad s djecom, gluma, kreativno izražavanje u izradi lutaka, uveseljavanje drugih, davanje svojega slobodnog vremena i sposobnosti za nekoga. Iako sam tek nedavno počela volontirati, od prvog posjeta osjetila sam kako me susret s mališanima obogaćuje i raduje. Svaki put naiđemo na neku priču koja još nije ispričana, lik koji još nije uprizoren, lice na koje treba vratiti osmijeh. Neizmjerno me zadivljuje i čini ponosnom spoznaja koliko su ti mali borci hrabri i spremni kroz svoje teškoće (kako zdravstvene tako i ostale) prolaziti uz svoje najdraže likove iz mašte – sa smiješkom na licu i otvorenošću srca prema volonterima. Jako sam sretna što mogu sudjelovati u ostvarenju ovog projekta i nadam se da ćemo se mi volonteri Centra Pričaj mi još dugo družiti s našim malim prijateljima!


rsz_ivan_igicIVAN IGIĆ, student 5. godine učiteljskog studija

Najdraža priča: Mali princ.

Najdraži lik: Mali princ.

Početak volontiranja: svibanj 2015.

Rečenica o meni: Tu sam da ostavim trag.

Jednom davno u zemlji iza duge i kiše, mjeseca i još malo više, postojalo je šest predanih volonterki koje su pokrenule projekt »Ispričat ću ti priču« na onkološkom i hematološkom odjelu Klinike za dječje bolesti Zagreb. Ubrzo se za njihov predani rad pročulo i zapitao sam se: “Postoji li zaista nešto takvo? Ma mora postojati! Ali tamo se ne stiže brodom niti plivanjem vodom. Tamo se dolazi kroz maštu i priče i uveseljava se svako malo biće. Tamo je važno budan sanjati, primati i uzvraćati ljubav i dobrotu, prosipati biserje igre i vedrine i vjerovati… i vjerovati…” Upravo su ljubav, igra i vedrina glavni pokretači moje želje za volontiranjem u ovom projektu. Uz to se javlja i osjećaj korisnosti u društvu uopće, a prije svega prema malim bićima koja se na odjelu snažno bore za svoj život. Stoga upravo njima šaljem poruku: Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag.

U radu s malenim pacijentima naučio sam da je važno vjerovati i ne posustati unatoč svim zaprekama i iscrpnim terapijama, kemoterapijama i zračenjima. Zato i ja vjerujem u ovaj projekt – jer nema boljeg osjećaja zadovoljstva nego kada se kroz priču emocije pokrenu i pokažu, i kada nam ne ostaje ništa drugo nego biti tu u tim divnim trenutcima radosti i sreće, koje kasnije možemo nazvati sjećanjima koja znače vječnost.


rsz_1sara_loncarSARA LONČAR, studentica 3. godine preddiplomskog studija psihologije

Najdraža priča: Nemam najdražu priču. Volim svaku koja ima lijepu pouku i zanimljive likove.

Najdraži lik: vuk.

Početak volontiranja: 11. svibnja 2016.

Rečenica o meni: Ruke za zagrljaj, uši za glazbu i usta za hranu – bilo kada, uvijek.

Iskreno, kad sam prvi put saznala da postoji nešto ovakvo, bila sam silno oduševljena i kome god sam ispričala da se želim prijaviti, komentar je bio: “To je savršeno za tebe!”. Posebno me ohrabrila moja obitelj. Već neko vrijeme, prije nego što sam se prijavila, razmišljala sam o tome da počnem negdje volontirati. Volontirala sam tijekom srednje škole i to mi je bilo prekrasno iskustvo. Još je ljepše ako je riječ o pomoći drugima, na bilo koji način. A ovakva pomoć je nešto posebno! Projekt “Ispričat ću ti priču” zaista je poseban i jako sam sretna što sam dio njega. Puno čitam, volim priče, i glumom se bavim već godinama. Kreativna sam i snalažljiva i veseli me svaki oblik improvizacije i rada rukama. Lijepiti, rezati, bojiti – sve mi je to super! Također, imam iskustva u radu s djecom i ona me posebno vesele. Dosadašnji dojam koji sam stekla jest da u svakom djetetu postoji nešto fascinantno, genijalno, smiješno i slatko! Samo se treba malo potruditi i to otkriti. Najviše od svega, veseli me pomisao da sam nekome, posebno nekome kome je teško, makar na trenutak uljepšala dan. Njihova lica dok gledaju predstavu … Eto, ne znam. To je zaista nešto jedinstveno, ispunjujuće i prekrasno.


rsz_hana_pilskiHANA PILSKI, studentica 2. godine diplomskog studija psihologije

Najdraža priča: Nezadovoljna bubamara.

Najdraži lik: Alisa u zemlji čudesa.

Početak volontiranja: travanj 2015.

Rečenica o meni: Ja sam Hana, ja sam sretna!

Volontiranje na projektu »Ispričat ću ti priču« za mene je iznimno iskustvo. Svaki dio procesa me usrećuje – od priprema predstava i izvedbi do osjećaja koji se u meni bude kada
izmamimo osmijeh na lica djece i njihovih roditelja. Također mi se sviđa razvijanje ideja o novim lutkama i materijalima kojima bismo ih mogli izraditi. Pri samom dolasku na odjel preplavi me osjećaj topline i uzbuđenja, a dok utjelovljujem lik pri izvedbi predstave, potpuno sam posvećena sadašnjem trenutku i kao da ništa izvan toga ne postoji. Volim volontirati u Centru Pričaj mi jer mi to omogućuje širenje vidika u izgradnji suportivnog odnosa s djecom oboljelom od malignih bolesti. Motivira me kombinacija ozbiljnosti i suptilnosti pri stvaranju takvog odnosa te pružanje pomoći uz kreativni rad, stvaralaštvo i izvedbu.


dsc07523LUKA POSILOVIĆ, student 3. godine elektrotehnike

Najdraža priča: Čudnovate zgode šegrta Hlapića.

Najdraži lik: šegrt Hlapić.

Početak volontiranja: 30. travnja 2016.

Rečenica o meni: Ja sam Luka i rijetko me bruka.

Zašto netko uopće volontira? Jer udruge nemaju novaca za platiti radnike? Zato što su volonteri uglavnom studenti pa imaju vremena i nemaju iskustva? NE i NE! Volontiranje je
posao koji ti nitko ne može platiti jer samim time gubi na svojoj vrijednosti. Kako bi izgledalo kada bi ti netko plaćao da činiš djecu sretnom? Novac takve stvari kvari i brzo se gubi strast.
Volontiranje glumom u bolnici jedan je od ozbiljnijih oblika volontiranja, može učiniti velike stvari: dovoljan je jedan lav ili ptica – i suze s obraza, potekle zbog vađenja krvi i drugih
pretraga, nestaju isti tren! Drugi lav ili tigar – i već dolazi i osmijeh na lice! Moje je mišljenje da bi svatko u studentskim danima trebao volontirati i raditi s djecom, naravno, da dadne svoj doprinos, ali i zbog količine vještina i novih kreativnih sposobnosti koje se mogu naučiti od njih. To i potreba za glumom, za radom s djecom jest ono što me nagnalo da počnem volontirati u Centru Pričaj mi.


rsz_1gabrijela_primoracGABRIJELA PRIMORAC, magistra ekonomije

Najdraža priča: Kralj lavova.

Najdraži lik: Snjeguljica i sve princezaste likice.

Početak volontiranja: Listopad 2015.

Rečenica o meni: Ja sam Gabrijela i volim jako pjevati i na taj način uveseljavati druge.:)

Volontiram u Centru Pričaj mi jer me veseli oživljavati likove često poznatih, ali katkad i nepoznatih, novih i uzbudljivih bajki. Želja mi je da svaki lik koji oživi iza paravana u dječjoj sobi ili na maloj pozornici dječjeg kreveta, donese radost i izmami osmijeh djeci kojoj izvodimo predstavu. Želja mi je da se djeca mogu poistovjetiti s likovima i osjećati dobre i lijepe osjećaje koje likovi nose sa sobom; da osjete utjehu i nadu te da uz poruku priče uvijek nauče nešto novo, da se osjete nadahnuti za lijepe stvari i ohrabreni za nastavak borbe s bolešću… Da ih naša predstava na nekoliko minuta izbaci iz teške svakodnevice i da im da osvježenje koje će ih nositi taj dan … Također, nakon volontiranja, u igranju i druženju s djecom, osjećam da pažnja koju im dajemo mi volonteri, kao “velike cure i veliki dečki”, mnogo znači malenima te da se tada osjećaju važnima i posebnima. Pričom, uživljavanjem u likove, timskim radom s kolegama volonterima, izrađivanjem lutaka i veselim pjevanjem, i ja se vraćam u djetinjstvo i budim malu djevojčicu koja na taj način osjeća veliku slobodu i radost da ponovno bude dijete; ono što većina ljudi izgubi zbog užurbanosti života i malog milijuna obveza u svakodnevici. Lijepo je biti volonterka projekta “Ispričat ću ti priču”!


rsz_martina_strkMARTINA ŠTRK, studentica 3. godine preddiplomskog studija psihologije

Najdraža priča: Čarobnjak iz Oza.

Najdraži lik: Mala sirena.

Početak volontiranja: 11. studenoga 2015.

Rečenica o meni: Vječiti optimist s 1100 želja, uvijek gladna za putovanjima i umjetnošću, a i općenito gladna.

Volontiranje u Centru Pričaj mi jedno je od uistinu najljepših iskustava koje imam, što je i razlog zašto s volontiranjem planiram nastaviti još dugo. Neopisivo je lijepo na takav način
izmamiti osmijeh na lica, kako djece tako i njihovih roditelja. Nema ljepšeg za nas volontere nego čuti kako usred priče djeca prasnu u smijeh. Tada znaš da se sav trud isplatio i da
radiš nešto posebno. To je definitivno najjača motivacija, koja na kraju rezultira morem neobičnih priča i likova koji svakog utorka dođu u vizitu, i uvijek se rado vraćaju po nove osmijehe. No ne zabavljaju se samo djeca. Zabavljamo se i mi. Nećemo lagati, uvijek je lijepo vratiti se u djetinjstvo i iznova pročitati Mačka u čizmama, Zlatokosu, Trnoružicu i dobiti jedinstvenu priliku da postanemo jedan od tih likova koji su nam godinama bili uzori. Uistinu je lijepo postati princeza na jedan dan i naći svojeg princa na bijelom konju, pa makar tek kao kuhaču koju držiš u ruci. Tako je ovo projekt u kojem uistinu svi dobivaju i u kojem se svačije želje ispunjavaju – i zato nema stajanja. Ima još puno priča koje jedva čekaju da budu ispričane, puno likova koji žive za to da dođu u bolnicu i puno sretnih završetaka koje tek treba osmisliti!


rsz_1franka_vukorepaFRANKA VUKOREPA, studentica 3. godine medicine

Najdraža priča: Pepeljuga.

Najdraži lik: Ružno pače

Početak volontiranja: 18. svibnja 2016.

Rečenica o meni: Ja sam rastuća i vesela duša koja voli sretne završetke.

Na volontiranje me potaknuo osjećaj da mi u svakodnevici nedostaje nešto što bi me ispunjavalo na razini na kojoj druge stvari u mom životu to ne mogu. Naposljetku sam shvatila da sam najzadovoljnija kad činim dobro i kad uspijem ostvariti da se drugi osjećaju dobro, a kad sam u tu sliku još dodala i djecu – znala sam što tražim. Javila se prilika da se uključim u Centar i bez oklijevanja sam to učinila, te time uvela u svoj život posebnu vrstu radosti i ispunjenja. Jer ima li što ljepše nego vidjeti osmijehe na dječjim licima i znati da ste vi za to zaslužni, i u njihovim očima pročitati da ste ih uspjeli odvesti u jedan drugi svijet, gdje su oni odjednom baš ti likovi o kojima pričate? Da, ja radim nešto za njih, ali oni mnogo toga čine za mene. Uče me svojoj jednostavnosti, te kako nam je zapravo jako malo potrebno da budemo istinski sretni. Radujem se svakoj pripremljenoj priči i odlasku na odjel jer svaki put dam i primim nešto novo – iskustvo, radost i obostrani osmijeh.


dsc07504ANA VUKSANOVIĆ, studentica 3. godine medicine

Najdraži lik: Tarzan

Najdraža priča: Djed i repa.

Početak volontiranja: 18. svibnja 2016.

Rečenica o meni: Ja sam vesela i sretna osoba koja život shvaća vrlo ozbiljno.

Volontiranje me usrećuje jer volim djecu. Osjećam se bolje nakon odlaska u bolnicu i uspješnog izazivanja nekoliko malih osmijeha. Usrećuje me jer mi pomaže da, upoznajući te malene, bolesne, ali ipak sretne ljude, život gledam blažim pogledom nego što bih inače te budem bolja i suosjećajnija osoba. Sve što treba čovjeku da bi rastao iznutra jest malo dobre volje da bi nešto poduzeo, malo mašte da bi bio kreativan, malo ljubavi da se odluči za ono što je dobro. Sve to meni i, vjerujem, svim volonterima, pruža sudjelovanje u radu Centra Pričaj mi. I tako zajedno
rastemo.