Dijaloško čitanje jedna je od češćih i omiljenijih aktivnosti roditelja i mališana, koja se sastoji od zajedničkog čitanja roditelja i djeteta te različitih oblika raspravljanja o pročitanom tekstu (primjerice, postavljanje pitanja, traženje komentara, povezivanje sa svakodnevicom i sl.). Za razliku od uobičajenog čitanja koje podrazumijeva jednostranu (roditeljsku) aktivnost, dijaloško čitanje potiče obostranu aktivnost čime zapravo omogućava unos veće količine djetetu zanimljivog sadržaja u priču, kao i njegovo bolje razumijevanje sadržaja te lakše uživljavanje u čaroliju trenutka. No, je li tu kraj poželjnim posljedicama ove zajedničke aktivnosti?
Unatoč brojnosti različitih istraživačkih nacrta i interesnih mjera te priznavanju da dosta toga ovisi i o tome kako se dijaloško čitanje i izvodi, koliko su u danom trenu i roditelj i dijete voljni upustiti se u zajedničku avanturu te o kakvom (odnosno, koliko kvalitetnom) sadržaju se radi, dostupna znanstvena literatura uglavnom se slaže da dijaloško čitanje može imati povoljne posljedice za razvoj djeteta, kako zdravog, tako i rizičnog i djeteta s teškoćama u razvoju.
Vjerojatno najintuitivnija posljedica dijaloškog čitanja jest obogaćivanje djetetovog rječnika, gdje se dijaloško čitanje pokazalo blagotvornijim od tradicionalnog čitanja ili izostanka zajedničke aktivnosti općenito.
Pritom se ukazalo i na bolje razumijevanje teksta (receptivni vokabular) i bolje izražavanje djeteta (ekspresivni vokabular). Slično se pokazalo i kod skupine sastavljene od devetero djece predškolske dobi kojima su dijagnosticirani poremećaji iz autističnog spektra – iako nije došlo do povećanja broja spontanih dječjih komentara i pitanja, zabilježen je razvoj rječnika vezanog uz pročitane slikovnice te češće odgovaranje na pitanja roditelja. Također, na uzorku djece migranata pokazalo se da je dijaloško čitanje povezano s uspješnijim usvajanjem drugog jezika. Općenito, neurološka istraživanja djece predškolske dobi pokazala su da djeca kojoj se više čita imaju razvijenije moždane regije vezane uz obradu jezika i maštu, pri čemu bi, zbog aktivnosti koju potiče, također mogla pretpostaviti dominacija dijaloškog čitanja nad tradicionalnim. Tu je i gotovo sveprisutna „Teorija uma“ – sposobnost uživljavanja u druge likove. Iako je ona ograničena kod djece predškolske dobi, postoje i radovi koji ukazuju na njezinu povezanost s dijaloškim čitanjem, pri čemu se utvrdila povezanost dijaloškog čitanja sa sposobnošću djeteta da se uživi u ulogu druge osobe te doživi njezine emocije, ali i povezanost dijaloškog čitanja s djetetovim razumijevanjem i korištenjem „mentalnih“ pojmova – apstraktnih pojmova koji se uglavnom koriste za opis emocionalnih stanja. Uz već navedene, neke od uobičajenih posljedica dijaloškog čitanja su i pozitivniji stav djece prema čitanju općenito te kvalitetnija komunikacija između roditelja i djeteta.
Što bismo mogli zaključiti? Iako dijaloško čitanje nije jedina aktivnost roditelja i djeteta koja može dovesti do uspješnijeg razvoja djeteta, ukoliko se i roditelj uživi, dijaloško čitanje može otvoriti vrata fantastičnih svjetova i postati mentalna igra za oboje, čija su pravila, kao i potencijalni pozitivni ishodi, određeni isključivo granicama mašte njezinih sudionika.
Autor:
Poveznice za znatiželjne:
