Obraćate li pažnju na sve one naizgled sitne trenutke u kojima je, kad malo bolje razmislite, ponašanje vašeg djeteta dobar primjer empatije i empatičnog ponašanja? Primijetite li kada dijete pomogne drugom djetetu ili odrasloj osobi u nevolji? Kada percipira da se drugi osjeća tužno pa mu pruži igračku za koju pretpostavi da će popraviti stvar? Ili kada priča o tome kako se neki lik u crtiću osjećao kada mu se dogodilo nešto strašno, nešto tužno pa ponudi neku svoju ideju kako to popraviti?

Mnogi roditelji nisu svjesni koliko su vrijedne i snažne takve situacije, sve dok ih ima. No osvjeste to kad se jave izazovi i problemi u svakodnevnoj komunikaciji ili odnosu s drugima.

Što je empatija?

Vještina koja je povezana s prosocijalnim i altruističnim ponašanjem (pomaganje drugima), samopoštovanjem i samopouzdanjem, zadovoljstvom školom i životom, vedrijim raspoloženjem te je važna za očuvanje prijateljstva, naziva se empatija (Slunjski, 2020).

Empatija je jedna od najsloženijih ljudskih vještina. Spoj je emocija i razuma, odnosno emocionalne i kognitivne komponente (Williams i sur., 2014). Empatičko djelovati znači uvažavati perspektivu drugog, priznati da takva perspektiva za njega predstavlja istinu i ne osuđivati ga. To je ponekad jako teško i dovoljno nam je samo malo da skliznemo na pogrešan put. Moramo znati prepoznati emociju koja se kod druge osobe pojavila, pružiti joj podršku i biti uz nju. Empatija je hrabra, odvažna, a istovremeno ranjiva i krhka odluka. Jer se, da bismo se uopće mogli empatički odnositi prema drugima, najprije moramo povezati sa svojim osjećajima (Brown, 2013).  

Empatična osoba si postavlja pitanje što bih ja osjećala i učinila kad bih se nalazila u takvoj situaciji? Smatra se da empatija ima značajnu ulogu u moralnom ponašanju, posebice u razumijevanju posljedica lošeg ponašanja prema drugima. Tako zapravo inhibira (smanjuje) potencijalna agresivna ponašanja, a preventivno djeluje kao zaštitni čimbenik nasilja (Decety, 2015).

Razvoj empatije od 1. do 4. godine života

Jedna od najzahvalnijih karakteristika empatije i emocionalne kompetentnosti općenito je zasigurno sposobnost učenja o emocijama. To znači da se učenjem o emocijama i promatranjem primjera empatije i empatičnog ponašanja, djetetov osjećaj za empatiju može povećati. Iako postoji genetska predispozicija za empatiju, o tome do koje razine će se ona razviti ovisi u kakvim uvjetima dijete odrasta. Bitno je kakav je roditeljski odgojni stil, koliko je poticajna i usmjeravajuća okolina te koliko cijeni i primjenjuje empatiju (Jakopović, 2020). 

Djeca od najranije dobi pokazuju empatično ponašanje na različite načine. No, empatija u pravom obliku pojavljuje se otprilike oko 4. godine života.

U 1. godini života, dijete ne razlikuje svoje osjećaje od osjećaja drugih. Tako se, primjerice, kao reakcija na plač drugog djeteta javlja plakanje. Dijete ne može odvojiti sebe od drugog bića (nedostaje mu kognitivna komponenta empatije).

Između 2. i 3. godine dijete postaje svjesno da druge osobe imaju osjećaje koji su različiti i odvojeni od njegovih. Razvojem govora može lakše izraziti što osjeća te pokazati empatiju u složenijim emocionalnim stanjima (Tatalović Vorkapić, 2013).

Oko 4. godine dijete si može mentalno posložiti životne uvjete druge osobe. Postaje svjesno da drugi doživljavaju ugodne i neugodne emocionalne reakcije i stanja kako u određenim događajima tako i u širim životnim okolnostima i iskustvima (Lacković-Grgin i Penezić, 2018). Istraživanjima se potvrđuje teza kako empatično roditeljstvo pruža sigurnu osnovu iz koje djeca kreću istraživati svoja emocionalna iskustva. Uz to, dječja iskustva promatranja roditeljske empatije mogu pomoći u oblikovanju modela izražavanja emocija kao prihvatljivog ili čak krucijalnog u stvaranju odnosa s drugima (Stern i sur., 2014).

Stoga vam u nastavku donosimo nekoliko konkretnih primjera poticanja empatije u odnosu s djecom.

Kako poticati empatiju kod djece – primjeri situacija

Učenje empatije je proces u kojem kroz „treniranje“ emocija i svakodnevno pružanje primjera ponašanja punog empatije, odrasli igraju vrlo važnu ulogu.

Empatično ponašanje prema djetetu i drugima

Jedan od najefikasnijih načina za to je empatično ponašanje u svakodnevici. Pokazivanjem empatije prema djeci, partnerima, obitelji, kolegama, ljudima u redu za blagajnu, djelatnicima u raznim ustanovama, strancima na ulici vlastitim primjerom promovirate empatiju. U tim odnosima važno je osvijestiti svoje i tuđe emocije, a to možete rečenicama poput:

Oprostite, vjerujem da vam se žuri, no zamolila bih vas da stanete u red i pričekate kao i svi mi.

Čini mi se da si ljuta jer si skupila obrve, nervozno lupaš prstima i ne želiš mi odgovoriti na pitanje. Mogu li ti kako pomoći? Trebaš li zagrljaj?

Pružanje primjera kroz empatičko reflektiranje odnosi se na posvećenost sadržaju koji osoba ispred nas izgovori. Ali ne samo verbalnom sadržaju, već i neverbalnim znakovima (izraz lica, stav tijela). Kad dijete doživi neku nepravdu (netko se pogurao ispred njega u redu za užinu) ili nešto uznemirujuće (netko mu je bacio pijesak u lice prilikom igranja u parku) i dođe vas zatražiti podršku i utjehu, zastanite. Zamislite sebe u sličnoj situaciji (npr. svađa s partnerom, sa šefom, nepravedna raspodjela poslova). Ako ste preplavljeni emocijama, nestrpljivi da se situacija što prije riješi, nervozni jer se dogodilo nešto što niste predvidjeli, dijete od vas dobiva povratnu informaciju da ga ne razumijete (Gjurković, 2018). Zato je važno da osvijestite da dijete u tom trenutku ima emocionalnu potrebu za suosjećanjem, iskrenom podrškom. Tada je vaš zadatak pokazati mu koliko je empatija važna. Okrenite se prema djetetu, spustite na njegovu razinu i možete mu reći sljedeće:

Vidim da si se uznemirio/la. Što se dogodilo?

Nešto te stvarno jako uzrujalo. Volio/voljela bih znati što se dogodilo.

Razgovor o emocijama

Još jedan način je razgovor o emocijama. Pri tom je važno djeci ukazati koliko su razumijevanje, izražavanje i regulacija emocija bitni i korisni. Takav razgovor može započeti postavljanjem hipotetskih situacija (što se može dogoditi) ili primjera. Nastavit se može raspravom o osjećajima drugih kroz priče, crtiće, filmove, igru i stvarne situacije. Pomozite djeci da se užive u emocionalna stanja drugih! Predložite im kako iskazati empatiju, a možete im dati i neki svoj primjer empatičkih reakcija. U tome vam mogu pomoći sljedeća pitanja:

Kako bi se ti osjećao/osjećala?

Što misliš kako se on/ona tada osjećao/osjećala?

Kako bi mu ti pomogao/pomogla?

Kada sam ja bio mali, jedan moj prijatelj je kada smo trčali po stepenicama pao i to na desnu ruku. Ja sam bio prestrašen i osjećao sam se tužno. Mislio sam da se i on osjeća tužno i da ga boli. Pa sam potražio pomoć učiteljice kako bi ga odveli kod doktora da mu ublaži bol i pregleda ruku. Što ti misliš kako se on osjećao? Jesam li ja dobro reagirao?

Skretanje pažnje na primjere empatije i pohvala empatičkog ponašanja

Pohvalom empatičnog ponašanja dajete djetetu do znanja da ste primijetili i da potvrđujete takvo ponašanje. Time stvarate ugodne emocije i zapravo potičete na ponovno iskazivanje empatije. Dakle kada vidite da se dijete trudi i pokazuje empatiju, možete ga pohvaliti rečenicama poput:

Jako mi je drago čuti da si posudila Davidu kemijsku jer je svoju ostavio doma. To je pravi primjer pomaganja onima koji trebaju pomoć.

Želim te pohvaliti što si nasmijao mlađeg brata kad je bio tužan jer nismo mogli u šetnju. Vidim da si osjetio njegovu tugu i reagirao tako da ga oraspoložiš.

Ponekad je u najtežim trenucima najbolji način da pomognemo drugome to da osvjestimo da ne znamo kako bismo reagirali. I to je važno istaknuti svom djetetu. Nekad puno pomaže da jednostavno kažemo: zaista mi je drago što si mi to rekao/la.

Autorica: