Mnogo je tekstova sa savjetima i smjernicama za učenje djeteta da kontrolira nuždu. U ovom tekstu neću se baviti tim savjetima, nego vam dati još jednu dodatnu perspektivu na temu odvikavanja od pelena i to kroz teme kontrole i svjesnosti tijela.

1. Jedino je dijete to koje ima kontrolu nad svojom nuždom

Odvikavanje od pelene vrlo je važan proces za dijete – to je proces u kojemu ono uči uspostavljati kontrolu svoje nužde što znači da uči biti svjesno svoga tijela, pratiti znakove koje mu ono šalje, gradi povjerenje u vlastite senzacije.

U tom procesu jedino dijete kontrolira (uči kontrolirati) hoće li ili neće mokriti, hoće li ili neće zadržati stolicu. Roditelj može kontrolirati ovaj proces utoliko što zadaje strukutru i omogućava uvjete za proces odvikavanja. Međutim, na kraju dana – dijete je jedino to u čijim je rukama kontrola. Zbog toga ovaj proces mnogim roditeljima može biti zahtjevniji i buditi u njima neugodne osjećaje i reakcije.

Jer mnoge su situacije u kojima više-manje možemo kontrolirati dječja ponašanja. Primjerice, možemo kontrolirati što će dijete obući, s kim će se igrati, kojom će bojom obojiti sunce, kako će nacrtati jednoroga, kako će posložiti svoje igračke na policu, koliko će si špangica staviti na kosu… Možemo kontrolirati i primjerice to hoće li dijete dijeliti igračku s bratom ili prepustiti ljuljačku u parku drugom djetetu iako još nije gotovo s ljuljanjem…

A kad krene odvikavanje od pelena, pogotovo kod djece čiji su procesi zahtjevniji i duže traju, događaju se mnoge situacije koje kod roditelja posebno trigeriraju osjećaj bivanja van kontrole. Iako primjenjujemo različite metode poput stavljanja djeteta na tutu nakon spavanja, prije izlaska van, dva sata nakon što je zadnji put mokrilo, mnoge „nezgode“ koje se događaju ruše nam osjećaj da su konci u našim rukama.

U tim situacijama sve se više možemo naći u krugu kontrole i uvoditi različite postupke koji ne koriste djetetu – stavljamo ga da sjedi na tuti dok se ne popiški iako mu se u tom trenu ne piški, govorimo mu da će dobiti nagradu nakon što obavi nuždu u tutu, ne izlazimo van s djetetom ili upućujemo djetetu različite poruke vezane za njegove sposobnosti, a koje zapravo povrijeđuju njegov integritet, primjerice „mala beba“, „sram te bilo“ i sl…

Sami se osjećamo frustrirani, napeti, nesposobni, sram nas je jer naše dijete još uvijek piški u gaće, neugodno nam je o tome pričati, imamo osjećaj da nešto s nama ne valja… Jako smo fokusirani na krajnji ishod, a to je da dijete pošto-poto nauči piškiti u tutu.

Što ovime učimo dijete?

• da nešto radi jer mu je netko rekao da to sad tako ide, a ne zato što samo osjeća da je sad vrijeme za to
• da nešto radi zbog nagrade ili izbjegavanja kazne
• da štiti roditelje od neugodnih emocija frustracije i sl.
• da stalno mora biti na oprezu i provjeravati
• prekomjernim kontrolirajućim ponašanjima u različitim aspektima života

Zbog toga bi bilo dobro da proces pripreme djeteta za odvikavanje od pelena obuhvaća i roditeljsku pripremu, posebno kroz osvještavanje vlastitih obrazaca ponašanja povezanih s kontrolom. Ovo su pitanja koja si možete postaviti:

Kako sam dok se trudim oko nečega, a to izmiče mojoj kontroli?

Kako sam kad ustrajem u nečem, a istodobno u tome često radim greške?

I možemo se vratiti na primjere s početka: kako ste kad vaše dijete boji sunce u zelenu ili crta jednoroga s dva roga? Kako ste kad posloži igračke na svoj način ili kad maže namaz na kruh pa namaže i pola stolnjaka? Je li vaša spontana reakcija ispravljanje ili to da napravite nešto umjesto djeteta?

Prvi korak je uvijek – osvijestiti. Kad osvijestimo što se događa i kako je to nama, onda učinkovitije možemo potražiti načine na koje si možemo pomoći.

2. Jedino dijete zna kako je to biti u njegovom tijelu

Najčešće smo u procesu odvikavanja od pelena usredotočeni jedino na ishod – to da dijete ode na tutu dok mu se piški i kaka. Istovremeno umanjujemo važnost procesa učenja koji se događa na mnogim razinama i vrlo je vrijedan jer u njemu dijete:  

• uči primjećivati znakove u vlastitom tijelu
• gradi osjećaj nezavisnosti
• jača osjećaj vlastite kompetentnosti
• prepoznaje različite osjećaje poput ponosa, ushita, radosti
• uči da sam proces učenja traje neko vrijeme, ne događa se preko noći – i kad se radi o učenju kontrole nužde, učenju različitih vještina poput plivanja, učenju školskog gradiva itd.

Američka psihologinja Becky Kennedy u promišljanju o ovoj temi uvelike ističe važnost odvajanja ishoda i procesa. Kad nam je ishod u fokusu onda se događa nešto poput: sjedim na tuti jer me mama tu stavila, ne jer sam sam/a to inicirao/la. Kad je fokus na procesu, to može izgledati primjerice ovako: dijete počinje mokriti na pod, primijećuje to i trči do tute da tamo nastavi.

Kad nam je proces u fokusu, tada dugoročno djetetu dajemo priliku da uči kontrolirati svoju nuždu nezavisno od ikakvih vanjskih pritisaka ili želje da nas zadovolji kao roditelja i učimo ga jednoj od najvažnijih životnih lekcija, a to je da jedino ono zna što se događa u njegovom/njezinom tijelu.

Svjesnost vlastitog tijela, prepoznavanje toga kako se moje tijelo osjeća zaista je vrlo važna vještina koju često potičemo u terapijskom procesu s djecom različite dobi. S jedne strane, tijelo možemo vrlo jasno osjetiti u vidu različitih pritisaka, boli, zgrčenosti, opuštenosti, a s druge strane, rijetko smo svega toga svjesni. Evo primjera: sad dok ovo čitate zastanite tren i obratite pažnju na svoje tijelo – koji je osjećaj u pojedinim dijelovima? Biste li danas osvijestili taj osjećaj i povezali ga s nekom potrebom da sad nisam napisala ovo pitanje?

Budući da nas svi ti signali zapravo upućuju na ono što nam treba, a i s obzirom na to da znamo da su tijelo i um nužno povezani, učenje svjesnosti o tijelu jedan je od velikih uloga za dobrobit djeteta. Učenjem djeteta o tijelu zapravo učimo dijete da bude svjesno kako je i onog što mu treba.

S jednom se djevojčicom često igram liječnika, pa ponekad imamo punu čekaonicu. Ona uzima stetoskop i pažljivo pregledava životinje. Osim što ovdje puno radimo na temi straha, također prilikom njezinih pregleda obraćamo pažnju na tijelo. Pa tako pričamo sa žabom o tome kako osjeća dok joj stetoskom ide po trbuhu, a kako kad joj ide po leđima. Pa je tražimo da duboko udahne na nos i onda duboko na usta, pa je pitamo što osjeća u svojem trbuhu dok diše. I kaže žaba da osjeća puno zraka… Pa žaba istegne krakove, pa kaže da želi i stražnje krakove istegnuti jer joj to baš paše.

Jedan je dječak koji inače ima visoki stupanj aktiviteta i njegove su ruke i noge stalno u pokretu crtao vatru – veliku, srednju i malu. I govorio je kako takve vatre osjeća u svojim udovima. Istraživali smo kako izgledaju, koje su boje, gdje osjeća malu, a gdje veliku vatru, što vatra čini, kad se javlja… Dok smo osvješćivali njegovu potrebu za kretanjem, pričali o stvarima koje najviše voli raditi i kako su one povezane s tom vatrom koju je tako jasno identificirao, radili smo i vrlo važnu stvar – davali mu poticaj za otkrivanje i prepoznavanje autentičnog njega.

Ovo su neki primjeri rada na svjesnosti o vlastitom tijelu kojeg vidim važnim dijelom nekih terapijskih procesa. Ovdje ih dodatno navodim jer mislim da mogu biti poticaj za različite stvari na koje možete obraćati pažnju tijekom svoje i djetetove svakodnevice, ali i zato što upravo sve ovo možete poticati i kroz proces odvikavanja od pelena.

Kako najbolje iskoristiti proces odvikavanja od pelena

Istražujte s djetetom kako se sve može osjećati dok treba piškiti ili kakati. Osvijestite mu dio tijela gdje je njegov mjehur; možete mu napraviti lagani pritisak na mjehur da ga dodatno osjeti kad je pun. Kroz igru dodatno učite kako je to kad osjećamo nešto na različitim dijelovima tijela, primjerice, stisnite mu ruke pa popustite pritisak, naglašavajte suprotnosti „ovo je kad jako stisnemo tvoju ruku, ovo je kad je lagano stisnemo“ pa tako na različitim dijelovima tijela. Razgovarajte o osjećaju nužde: „ovo je taj osjećaj kad moram na tutu“. Ako dijete još ne govori, izgovarajte ga vi „sad osjećaš da moraš na tutu“.

Umjesto da dijete sami stavljate na tutu da sjedi duže vrijeme dok nema potrebu za nuždom, ohrabrujte ga i potičite njegove vlastite kapacitete za preuzimanje kontrole i učenje na način:

• „Ovdje je tuta. Kad osjetiš da trebaš piškiti, onda ćeš ići na nju.“
• „Ti znaš kako se osjećaš u svom tijelu, ići ćeš na tutu kad ćeš osjetiti da trebaš.“

Kad dijete pokazuje znakove da mu se piški (vrpolji se, stišće noge, rukama drži spolovilo) umjesto napetog pitanja „moraš li?“, tvrdnje „sad moraš!“ i „dizanjem panike“ zbog jurnjave na tutu pokušajte ga potaknuti da osvijesti te trenutke i ta ponašanja:

• „Sad ti je jako zanimljiva igra, toliko zanimljiva da ne razmišljaš o drugim stvarima. Ajmo zajedno provjeriti treba li tvom tijelu sad da odeš na tutu.“
• „Vidim da sad držiš svoje spolovilo/stišćeš svoje noge/vrpoljiš se i pitam se je li to znak da trebaš na tutu?“

Kad ne uspije obaviti nuždu u tutu, ohrabrite ga na način:

• „Svima koji uče odlaziti na tutu, ponekad to ne uspije i to je skroz normalno.“
• „Ovaj put ti je pobjeglo i nisi stigao do tute. Ali znam da ćeš s vremenom to naučiti.“

Kad dijete obavi nuždu u tutu, primijetite proces i imenujte osjećaje koji se javljaju:

• „Baš si prepoznala u svome tijelu da je sad vrijeme da ideš na tutu. Jako si ponosna na sebe!“
• „Pa ti se se baš pobrinuo za sebe i u trenutku kad si osjetio da moraš otišao si na tutu. Mora da je to jako dobar osjećaj, ha?“

Bilo da ste već u tijeku odvikavanja s vašim djetetom ili da se pripremate na to, imajte na umu tu poantu o ishodu i procesu. Dajte prostora procesu i podsjećajte se svih važnih stvari koje vaše dijete u procesu može naučiti.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.