Psihoterapijski je rad uvijek prožet pitanjem kako osvijestiti emocije. Tijekom tog se procesa pitamo, zna li dijete što su emocije? Je li svjesno kad doživljava određene emocije? Prepoznaje li senzacije u tijelu povezane s emocijama? No ono što bi bilo na neki način nadređeno pitanje ovim prethodnima je ima li dijete dozvolu za osjećanje i pokazivanje emocija?

Što je zabrana za osjećaje i kako nastaje

U transakcijskoj analizi, psihoterapijskom pristupu kojim se bavim, postoji konstrukt zabrane za osjećanje koja se formira u ranom djetinjstvu.

Zabranu za osjećanje razvija dijete koje na različite načine iz svoje okoline dobiva poruke da nije u redu osjećati jednu ili više emocija. Zabrane se počinju formirati u vrlo ranoj dobi, dok dijete još ne govori, kroz usvajanje roditeljskih obrazaca ponašanja povezanih s emocijama. U pitanju nisu samo roditelji, već često i cijela obiteljska dinamika i skriptni obrasci funkcioniranja cijelih obitelji.

Kako to ide? Kad dijete vidi roditelja koji doživaljava neku emociju, no izbjegava to pokazati – to je vrlo direktna zabrana za tu emociju. Primjerice, roditelj je vrlo ljut i u situaciji u kojoj se nalazi vrlo je očekivano da doživaljava ljutnju. No roditelj se pravi da je sve u redu, ne pokazuje konstruktivnu ljutnju i što brže prelazi preko toga.

Kad izbjegavamo pokazivanje emocija, to se vrlo jasno vidi na nama kroz našu neverbalnu i paraverbalnu komunikaciju.

Ono što komuniciramo neverbalno i paraverbalno (strah me je) i ono što komuniciramo verbalno (nije me strah) postaje vrlo neusklađeno. Samim time mi postajemo neautentični. To zbunjuje dijete i na podsvjesnoj mu je razini jasno da se događaju stvari koje nemaju smisla. No kad obitelj na taj način živi, dijete vrlo brzo usvaja isti obrazac i gradi svoju zabranu za osjećanje.

Tako će vrlo vješto sakriti svoj strah i praviti se da je hrabar kako bi mu svi zapljeskali i rekli da je „pravi dečko“. Ili neće pokazati tugu u situacijama koje za njega predstavljaju neku vrstu gubitka. Pustit će je da se nakuplja pa kasnije pokazivati niz psihosomatskih tegoba. Kad će biti ljuto, neće pokazati svoju ljutnju i potrebu za pravdom koja stoji iza nje. Umjesto toga, dopustit će da drugi prelazi njegovu granicu. To su samo neki primjeri posljedica zabrane za pokazivanje emocija, a popis je poduži…

Kako osvijestiti emocije – u terapijskoj sobi i izvan nje

U terapijskoj sobi često se bavimo pitanjem kako osvijestiti emocije i kako si dati dozvolu za emocije. Kako osvijestiti taj dio sebe koji je davno negdje zabranjen?

Radimo to na različite načine. Izgovaranjem i dijeljenjem emocije koju osjetimo u kontaktu s djetetom; verbaliziranjem onoga što vidimo kod djeteta povezanog s njegovim tijelom. Samim bivanjem u tišini uz dijete koje pokazuje emociju. Empatičkim reflektiranjem i normaliziranjem emocije u smislu davanja poruke „u redu je da se tako osjećaš“! Katkad i proigravanjem iskustva koje je dovelo do određene emocije (a onda i zabrane za nju). Dijeljenjem vlastitog iskustva povezanog s emocijom – i na brojne druge načine.

No osim toga, vrlo vrijedan segment psihoterapijskog rada s djetetom je i savjetodavni rad s roditeljem. O svem ovom razgovaramo s roditeljem i njemu dajemo podršku. Dajemo mu potvrdu da je pokazivanje emocija pred djetetom sasvim u redu; da je u redu biti autentičan.

Preuzeto s Unsplash

Razgovor o pokazivanju emocija s jednom mamom

U radu s jednom mamom često smo doticale ovu temu. Svoju troipolgodišnju djevojčicu neprestano je imala potrebu zaštititi od svojih neugodnih emocija, najviše od straha i tuge. Sebi je stavila opterećenje da ne želi dijete opterećivati svojom emocijom. Evo nekih dijelova razgovora:

Mama: Ona padne, meni stane srce… Ono, gotova sam. Ali pravim se kao da ništa nije bilo samo zato da njoj ne stvaram dodatan stres.

Ja: Što točno vidite kao izvor stresa za nju?

Mama: Pa to da ona mene ne vidi uplašenu. Što će ona ako vidi da sam se ja uplašila…

Ja: Što bi bilo da vas vidi uplašenu?

Mama: Zabrinula bi se, ne bih voljela dodatno joj stvarati pritisak.

(…)

Ja: Što biste rekli, u toj situaciji, je li ona vidjela vaš strah?

Mama: Hm…

Ja: Kako se sad osjećate dok o ovom pričamo?

Mama: Napeto.

Ja: Napeto… Vidim, ramena su vam podignuta, kao da nosite neki teret… Pitam se je li ta napetost bila vidljiva i u toj situaciji kad je ona pala…

Mama: Vjerojatno je.

Ja: Da… Imamo situaciju u kojoj ona pada, vi ste se jako prestrašili i to se zapravo vidi na vama. U isto vrijeme, izgovarate „sve je ok, idemo dalje…“

(…)

Ja: Zanima me još o tome kako vam je dok o ovom pričamo, kako se osjećate? Pričale smo o napetosti, podignutim ramenima, napetosti u licu…

Kako razgovor odmiče, na različite joj načine izgovaram: U redu je da vas ona vidi uplašenu i u redu je da se ona uplaši. U redu je da se vi uplašite i da to podijelite, da izgovorite kakav je strah za vas, kako ga osjećate, kako ga vidite. Sve je to vrlo potrebno vašem djetetu i vama. S vremenom, na njoj se vidi olakšanje.

Ona tenzija u ramenima s kojom je pričala o ovom događaju polako splašnjava. U sobi se osjeća kao da je odahnula!

Da, u redu je da roditelj pokazuje svoje emocije pred djetetom. Dapače, vrlo je važno i ključna je to predispozicija mentalnog zdravlja roditelja i djeteta.

Sljedeći korak bi bio da roditelj preuzme odgovornost i pokaže kako se zna i može regulirati u različitim emocionalnim stanjima. To je tema o kojoj ću pisati drugom prilikom.

Dotad završavam s pitanjem o vašoj autentičnosti u pokazivanju emocija pred djetetom, partnerom, obitelji i šire. To je tema koja može biti bolna. No prvi korak bi bio osvijestiti si gdje sam ja s tim i što želim za sebe po tom pitanju.

Ako osjećate da vam u tome treba podrška, tu smo za vas kroz uslugu psihološkog savjetovanja za roditelje.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.