Dva živčana sustava, dva organizma, dvije osobe u međusobnom se odnosu neprestano osjećaju i usklađuju. Dijelom su za to zaslužni zrcalni neuroni koji se nalaze i u podlozi empatije. Dijelom je za to zaslužan i proces interocepcije – kroz kojeg nam signali duboko iz našeg tijela daju informaciju o tome kako se osjećamo. Kad smo s nekom osobom i zastanemo pitajući se kako je ona, vjerojatno ćemo nešto od njezinog osjećaja osjetiti i u sebi.

Imajući na umu ovu interakciju dvaju (ili više) živčanih sustava, u terapijskoj sobi često ne pitam dijete o tome kako je i što se s njim događa. Djeca često ne znaju odgovoriti na to pitanje. Međutim, kad sam iskreno zainteresirana biti sada i ovdje u trenutku s djetetom, biti s njime u temi koju donosi, onome o čemu priča, emociji koju pokazuje, u načinu na koji se igra, u igrama koje bira, onda obratim pažnju na sebe i pitam se što sad osjećam. Mogu osjetiti različita stanja: tjeskobu i napetost, pogotovo u počecima terapije kad se još ne poznajemo. Mogu osjetiti malenost, nesigurnost. Mogu osjetiti nemoć, frustraciju, ljutnju, agresiju ili pak ogromnu potrebu za kontrolom.

U psihoterapijskom procesu događa se upravo to – djeca nam daju da iskusimo dio njih, dio onoga kako se oni osjećaju, dio onoga što oni proživljavaju, svatko u svojoj situaciji. Kad prepoznam, taj osjećaj imenujem, iznosim ga, ostajem s njim, dajem mu prostor i dozvolu za njega („u redu je da se tako osjećaš“).

Primjer iz terapijske sobe

S jednom sam djevojčicom radila na temu jednog njezinog straha. Pozvala sam je da od plastelina oblikuje taj strah. Vrlo je fokusirano radila na tome, izričaj straha preko plastelina iz nje je jednostavno tekao. Gledala sam je pažljivo dok je radila, njezine pokrete rukama, oblike koje je radila, posturu tijela, izraze lica, bila sam povezana s njom u tom trenutku i dok sam se pitala što osjećam, što vidim, odgovor je bio – tuga. Iako je skulptura bila na temu straha, ja sam uzela duboki udah i izdah, lagano se ljuljuškala u svrhu svoje regulacije i verbalizirala „Osjećam tugu“.

Ona je samo nastavila i kao da je imala još veću ideju s time što želi dalje napraviti. Kad je bila gotova, rekla je: „Vidiš ovaj dio, e to je tuga, on znači tugu“. Napravila je skulpturu straha u kojoj je zarobljen djelić tuge. Nastavila sam empatički reflektirati: „To je tuga, kako si je samo jasno pokazala, baš je osjećaš. Vidim, čujem te, osjećam je i ja dok sam uz tebe.“ i još uzela duboki udah-izdah, ostavila prostor da izgovorene riječi odjeknu.

Počela je plakati i izgovorila što je rastužuje. Ostala sam s njom u tome ponavljajući da je čujem i vidim, da je razumijem, da razumijem zašto je tužna i da se sve to što mi govori čini baš teškim. Opet sam uzela duboki udah i izdah. Dala sam joj vrijeme da još priča o tome ako želi. Nastavila sam empatički reflektirati „Razumijem, pokušavaš mi reći koliko ti je to teško.“

U ovoj intenzivnoj emocionalnoj situaciji stavila sam svoja stopala čvrsto na pod. Duboko sam disala, lagano sam se ljuljuškala, rukama sam pritiskala svoja bedra. I disanje i pokret i pritisak na mišiće našem tijelu daju jasnu poruku „tu sam, ovdje sam“. Te nas radnje vraćaju u „sada i ovdje“ i daju poruku o tome da smo sada sigurni, a to je osnovni preduvjet vraćanja našeg tijela u stanje reguliranosti. Pozvala sam je da pogleda što radim i da ponovi za sebe ono što bi i njoj odgovaralo. Stavila je stopala na pod, dala je pritisak svojim bedrima. Ostale smo u tome neko vrijeme.  

Ovo je proces modeliranja regulacije. Djetetu ne govorim: „Kad sljedeći put budeš napet/tužan/ljut/prestrašen, duboko udahni i izdahni“, nego to sama radim u trenutku kad sebe reguliram. To je osnova procesa koregulacije.

Kako to primijeniti u svakodnevnom životu

Preduvjet regulacije djeteta je reguliran roditelj (odgojitelj, učitelj, terapeut ili drugi odrasli koji je s njim). Uz regulirani neurološki sustav roditelja, dijete će dobiti model po kojem će svoj neurološki sustav moći dovesti u stanje reguliranosti.

Prenesimo ovo u situaciju iz odnosa roditelj-dijete:

Scenarij: dijete je uzrujano i viče. Ako u tom trenu zastanete, najčešće ćete osjetiti kako i vi postajete nervozni i uzrujani. To je, između ostalog, ono kako se vi osjećate kad čujete i vidite kako se vaše dijete osjeća.  

Verzija 1: Mama iz svog osjećaja uzrujanosti, nemoći, naživciranosti i tko zna čega još (za svakoga će to biti individualno) kreće vikati: „Zašto sad vičeš, pa što se dogodilo, pa daj prestani, reci mi što je bilo…“ . Što se događa? Dijete uči da se, kad si uzrujan, viče, kritizira, prosuđuje i sl. i nema priliku naučiti kako se regulirati.  

Verzija 2: Mama osjeća da je u trenutku postala uzrujana i razumije da je to zbog toga što je dijete počelo vikati. Mama zastaje trenutak, uzima dubok udah i izdah kako bi započela svoj proces regulacije i odlazi do djeteta. Zna kako održati stanje reguliranosti unatoč tome što dijete nastavlja vikati i unatoč vlastitom osjećaju uzrujanosti. Izgovara što vidi: „Vidim te kako vičeš i osjećam da si baš uzrujan…“, svjesno diše kako bi ostajala u stanju reguliranosti.

Svojom neverbalnom komunikacijom – izrazom lica koje je otvoreno za djetetovo stanje, položajem tijela koje je otvoreno – komunicira da može „držati“ dijete (ali i sebe) kad mu je teško i kad ne zna što bi sa svojom emocijom. Dok je s njim, može pokušati uspostaviti tjelesni kontakt ako dijete želi: „Mogu li te zagrliti sad?“ Kroz zagrljaj može davati snažni pritisak na djetetovo tijelo, jače ga zagrliti, pa kroz zagrljaj pomicati pritisak gore i dolje po tijelu. Pritisak na mišiće snažno pomaže u regulaciji organizma.

Ako dijete ne želi zagrljaj, važno je da mama to poštuje i ne grli ga na silu. Vrlo vjerojatno će kasnije kad emocija bude manje intenzivna dijete to željeti, pa mu kasnije ponovno može ponuditi zagrljaj ili neki drugi fizički kontakt.

Mama može dalje reći: „Vidim da si uzrujan, pitam se što se dogodilo“. Dijete nekad ne zna (ili ne želi) reći što se točno dogodilo i zbog čega je uzrujano. Tada možemo dodati: „Vidim da ti je sad teško. Ne razumijem točno što se dogodilo, no tu sam uz tebe“. Na ovaj način dijete uči da je u redu biti uzrujan (mama nije rekla „prestani“, „nemoj vikati“ i sl.) i da kad smo u tom stanju postoji način da se reguliramo.

Dok mama diše i izgovara što se događa, paralelno s njom dijete ima priliku regulirati se. Paralelno s njezinim reguliranim živčanim sustavom, djetetov živčani sustav dolazi u stanje veće reguliranosti. Ovo se zove koregulacija.

Koregulacija – način kako dijete učimo regulaciji

Koregulacija je način kako dijete učimo regulaciji. Dijete ne može naučiti biti regulirano ako je roditelj disreguliran. Odgovornost roditelja je da dijete nauči načinima kako se može regulirati i, kako sam opisala u tekstu, to se učenje najbolje odvija u konkretnoj situaciji u kojoj roditelj, unatoč neugodnim emocijama sebe i djeteta, ostaje reguliran.

Jeste li primijetili, u ovom tekstu nijednom ne spominjem riječ „miran“/„smiren“, iako mnogi upravo tu riječ koriste kao sinonim za regulaciju. A zašto regulacija ne podrazumijeva smirenost i što to točno onda znači za nas i dijete, čitajte u nekom od sljedećih tekstova.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.