IZ TERAPIJSKE SOBE: Ljutnja kao vitalni znak emocionalnog života
28. veljače 2023.
Autorica:
Katarina Tašev

Udarao je silovito loptom u zid. Jak zamah rukama i glasan udarac koji odjekne sobom. Još, još, još… Dijelom se pitao smije li zaista to ovdje raditi, a dijelom je bio potpuno uključen i zadovoljan. To je bilo ono što mu treba. I kao da je osjetio olakšanje nakon svega. 

A ona. Odlična učenica, uspješna sportašica, djevojčica kod koje je naizgled sve “kao po špagi”, s lakoćom rješava sve zadatke i izazove. U terapiji najčešće radimo koristeći neke kreativne tehnike, kao i povezujuće i njegujuće aktivnosti. Sve do trenutka kad zatraži igru policajca i lopova. U toj nam je igri dinamično, energično, borba pištoljima i mačevima između nas je žestoka. Silovito drži i skriva blago koje je kao lopov ukrala. Pri kraju seanse osjećamo povezanost, zadovoljstvo. Nešto se dobro dogodilo.

Oba primjera iz terapijske sobe opisuju agresivnu energiju koju ova djeca kroz igru izražavaju. Mnogoj je djeci baš to potrebno, a posebno onoj kojoj su kroz odrastanje upućivane poruke poput „ne smiješ biti ljuta“, „ljutnja je loša“, „sram te bilo ako udaraš/bacaš/guraš…“ i sl. 

Još je Freud govorio o Erosu i Thanatosu – dvije energije koje se neprestano isprepliću u nama, energiji života i energiji smrti. I kad tako sagledamo sebe i oko sebe, polovi su upravo ono od čega smo satkani. Napetost i opuštenost. Dinamičnost i smirenost. Brzina i sporost. Nagon i promišljenost. Reguliranost i nereguliranost. 

Jesper Juul u svojoj knjizi „Agresivnost – nov i opasan tabu“ tako nekako dijeli i agresivnost: na konstruktivnu i destruktivnu. Konstruktivna kao stvaralačka, pokretačka, zaštitnička: „Bez agresivnosti ne bismo mogli oblikovati ciljeve i ostvariti ih. Ne bismo mogli igrati nogomet, ragbi, tenis ili istrčati maraton. Nikad se ne bismo popeli na planinu, pobijedili rak ili svrgnuli diktatore.“ A destruktivna kao rušilačka, ona koja čini nažao i svjesno nanosi štetu. 

Ljutnja kao emocija i agresivnost kao ponašanje dio su nas, naše prirode. Imaju svoju svrhu, dani su nam. Pomažu nam u tome da se zauzmemo za sebe, zaštitimo, postavimo granice, da se naš glas čuje, da ukažemo na nepravdu, štite nas i pokreću u mnogim situacijama, počevši od onih svakodnevnih.

Znate ono kad čekate u redu i dolazi osoba koja staje ispred vas? Mnogi će u toj situaciji šutjeti i praviti se kao da ništa nije bilo, a u sebi će misliti kako je osoba nepristojna, bezobrazna itd. Neki će s onim iza sebe mumljati o tome kako se ova usudila progurati. Neki će viknuti na osobu, možda je kritizirati ili izvrijeđati i poslati je na kraj reda. Neki će se asertivno obratiti osobi i zamoliti je da se pomakne. Koja će biti vaša reakcija?

Ovo je svakodnevni primjer u kojem se dogodila neka nepravda i prijeđene su naše granice. Ljutnja i agresivnost će nam u ovoj situaciji biti pokretači da se zaštitimo i zauzmemo za sebe. Osoba koja ima dozvolu za ljutnju i integrirala je svoja iskustava ljutnje i agresivnosti te naučila kako ih izraziti, u ovoj će situaciji vjerojatnije moći na poštujuć način reći osobi neka se pomakne na kraj reda.

Neki će procijeniti da ova nepravda nije velika niti strašna. No onaj koji u malim nepravdama ne nalazi način da zaštititi svoje granice, pitanje je kako će to činiti u onim većim.

Pogled na ljutnju i agresivnost kroz razvojne faze

Ljutnja i agresivnost u razvoju se očekivano pojavljuju kroz mnoga uobičajena ponašanja. Bebama služe kao sistem brige o sebi, kao reakcija na nezadovoljenu potrebu.

Djeci izmedu 6 i 18 mjeseci služe kao reakcija na frustraciju koja se događa u procesu istraživanja i učenja. Pokazuju se kroz ponašanja griženja, čupanja, lupanja, štipanja.

Djeci od 18 mjeseci do 3 godine služe kao energija za izlazak iz dotad nužne simbioze s roditeljem i proces otkrivanja zasebnog identiteta odvojenog od roditeljeva. U tom procesu očekivano je da će dijete prelaziti granice, biti neposlušno, često govoriti „ne“, htjeti nešto učiniti samo… 

Djeci u dobi od 3 do 6 godina služi za istraživanje vlastitog identiteta i učenje socijalno poželjnog ponašanja. U tom procesu oni će se htjeti diferencirati od drugih, zaštitit svoj identitet, pokazati moć i sl. U ovom su razvojnom razdoblju ponašanja poput guranja, udaranja, vikanja očekivana.

Samim time što su svrhovite i razvojno uvjetovane, ljutnja i agresivnost nisu loše, nepoželjne, negativne ni zločeste. No kao društvo najčešće ih tako percipiramo. I djeci od najranijih nogu šaljemo poruke zabrana, posramljivanja, kritiziranja. Time stopiramo prirodni razvojni proces koji se nužno događa i stvaramo plodno tlo za to da se ove emocije potisnu. 

A kako svaka energija na ovaj ili onaj način treba van, i naći će neku pukotinu da bi izašla, tako i agresivna. Kod djece koja imaju zabranu na ljutnju i agresivnost, posljedice te zabrana očituju se na dva načina:

1. Dijete će eskalirati: naučit će biti nasilno, imati ispade bijesa i pokazivati niz socijalno nepoželjnih ponašanja

2. Dijete će se povući: biti inhibirano, autodestruktivno, neće znati izraziti sebe

Kako pomoći djetetu u situacijama ljutnje i agresivnosti

Uzmimo primjer da je naše dijete udarilo drugo dijete jer je htjelo igračku koju mu ono nije dalo. Evo što možemo raditi umjesto zabranjivanja i posramljivanja:

1. Regulirati sebe kroz disanje, pritisak na tijelo, pokret, imenovanje situacije, primjerice: „Moje dijete sad udara jer ne zna na drukčiji način pokazati što želi. Mogu ostati pribrana i pomoći mu.”

2. Empatički reflektirati s djetetom; dati mu poruku da ga čujete i vidite, da vidite da mu je teško i da ste uz njega: „Jako si ljuta! Vičeš i udaraš dok si tako ljuta. Vidim da ti je teško i da si htjela nešto dok si udarila drugo dijete.”

3. Postaviti granicu jasno, kratko, u prvom licu jednine, poštujući dijete, ne kritizirajući ga: „Ne želim da udaraš drugo dijete. Kako mi još možeš pokazati ono što si htjela?”

4. Nastaviti proces koregulacije ovisno o tome što je djetetu u tom trenu potrebno:

  • Disati s njim
  • Zagrliti ga ili dati neku drugu vrstu pritiska na tijelo (pritisak na podlaktice, nadlaktice i sl.)
  • Dati mu prostor da se pokrene, primjerice, ljuljati se s njim u zagrljaju lijevo-desno ili ako mu je potreban intenzivniji pokret, onda ponuditi da skoči, lupi nogama u pod, zamahne rukama i sl.
  • Izgovoriti na glas što se događa: „Igrale ste se i ti si htjela uzeti igračku. Ona ti nije dala pa si je udarila. Čini mi se da nisi znala kako bi drukčije pokazala da želiš igračku. Pomoći ću ti da naučiš kako da na drukčiji način tražiš za sebe ono što želiš, bez da udaraš drugu djecu.“

Ideja ovog pristupa bila bi da agresivno ponašanje djeteta rane i predškolske dobi uzmemo kao razvojno očekivano i da ga iskoristimo za učenje djeteta kako da na prihvatljiv način izrazi agresivnost, kao i za to da mu damo dozvolu za osjećanje ljutnje. Također, ideja bi bila da reguliramo sebe jer to je jedini način na koji možemo i dijete naučiti kako da se ono regulira, a to se zove koregulacija.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.

Moglo bi te zanimati

Prva pomoć kad dijete cendra

Prva pomoć kad dijete cendra

Cendranje, cviljenje, cmizdrenje… vjerujem da svi koji ste roditelji znate na koju frekvenciju djetetovog glasa mislimo. Cendranje nije isto što i...