Način na koji izgovaramo stvari zapravo odražava ono kako se odnosimo prema nama samima, našim potrebama, željama, granicama.
Ponekad u razgovoru s roditeljima uočavam neke obrasce i načine kako izriču sebe u odnosu s djetetom ili kako razgovaraju s djetetom, a na koje u ovom tekstu bacam pogled sa znatiželjom i pitanjem o tome što takav govor poručuje o kontaktu sa sobom (i drugima), svjesnosti o granicama i odgovornosti. Ovo su neki od tih obrazaca:
1. Izricanje sebe u 3. licu jednine, na primjer „Mama je umorna, ide leći.“
2. Izricanje onog što se tiče djeteta u množini, na primjer „Super smo se naspavali ovo popodne.“
3. Traženje dozvole od djeteta za ono za što nam ne treba dozvola, na primjer „Mogu ja sad reći nešto teti?“
Izricanje sebe u 3. licu jednine – „Mama je umorna, ide leći.“
Dok govorimo o sebi na ovaj način, zapravo pokušavamo napraviti distancu od sebe i vrlo vjerojatno nismo u kontaktu sa sobom ili dijelom sebe. Kontakt sa sobom označavao bi to da smo svjesni sebe, svojih misli, emocija, ponašanja i da možemo biti s njima bez obzira ne to jesu li ugodni ili neugodni.
Biti u kontaktu posebice je teško kad smo zaokupljeni nekim neugodnim mislima ili emocijama, kad postoje teme koje su nam teške i nismo pronašli način da ih izgovorimo, proradimo. Tada se različitim načinima, a jedan od tih načina je i govor o sebi u trećem licu jednine, distanciramo od tih dijelova sebe, a time i od težine koju osjećamo.
Kad pozovem majke koje na taj način izriču sebe da pokušaju tu istu rečenicu izreći u prvom licu jednine, zapravo im to često bude teško. Zaista je teško ući u kontakt sa stvarima koje su nam teške. U radu s tim majkama, kroz podršku i razumijevanje, cilj je da najprije samo osvijeste da na taj način koriste riječi. Također, potičem nježan pristup prema tom dijelu njih i poruke poput „to je ono kako sad govorim i razumijem da je to zbog toga što mi je s nekim dijelovima mog života teško“.
Na dubljoj razini postoje teme koje bi bilo vrijedno istražiti u kontekstu majčinog mentalnog zdravlja, a one se mogu odnositi na to koja su njezina „moranja“, koje su zabrane, ima li pravo na svoje potrebe i želje (u majčinstvu), može li ih zadovoljiti, što misli o tome što će drugi reći, što misli o tome kakvom će je drugi doživjeti, kakvi su uopće ti drugi, kakav je svijet i sl. To majka koja odluči može istražiti u vlastitom psihoterapijskom procesu.
No osim svega što govor iz trećeg lica jednine govori o majci, ono što je također bitno je što učimo dijete kad tako govorimo. Ako djetetu kažemo „Mama je umorna, ide leći“, učimo ga:
– da ne smije biti u kontaktu sa sobom, odnosno znati kako je, što želi i sl. Suprotno od toga bi bilo da djetetu dajemo poruku da je u redu da zna izreći što osjeća, što želi i sl., a to možemo činiti govorom iz „ja“ forme: „Umorna sam, idem leći.“ čime majka poručuje da zna kako je ona u ovom trenutku, što joj sad treba i da je u redu da nađe način da se pobrine za sebe
– da ne smije biti autentično i svjesno, pa čak i ranjivo, da ne smije reći kako je ako nije dobro, da uvijek mora biti jako i ponašati se kao da ga ne dotiče ono što je oko njega. Suprotno od toga bi bilo da dijete učimo da pokaže sebe autentičnog, svjesnog onog što mu se događa i ranjivog i da ne mora uvijek biti jako i snažno, a to poruka iz „ja“ forme omogućava
Izricanje onog što se tiče djeteta u množini – „Super smo se naspavali ovo popodne.“
Ovakav govor češće čujem kod roditelja beba. U tom je periodu života vrlo izražena simbioza u odnosu, odnosno međuovisnost.
Iako je simbioza s bebom prirodna, a simbioza bi se mogla opisati govorom u množini („mi“), razmišljam o tome u kojim je situacijama prirodno govoriti u množini, a u kojim takvim govorom poručujemo da nema granica između nas i djeteta.
O nekim stvarima koje radimo zajedno logično je da govorimo u množini, na primjer: „Šetali smo“, „Ručali smo“ i sl.
No što poručujemo kad uvijek govorimo u množini, odnosno kad nešto što je bebino izgovaramo kao da je i naše, na primjer: „Cijelu noć smo imali grčeve i jako smo plakali“, „Super smo se naspavali ovo popodne“, „Odlične smo volje jutros“, „Nismo htjeli piti taj sirup“ i sl.
Poručujemo to da nema granice između nas, a to bi značilo da isto mislimo, isto se ponašamo, isto osjećamo, da u svemu sve mora biti isto.
Roditelji koje se nađu u odnosu s djetetom koji je toliko zapetljan međuovisnošću zapravo na kraju izgube sebe, svoje želje i potrebe, a dijete uče da nema pravo na sebe i svoje granice.
Za mentalno zdravlje majki, a i djeteta koje ona odgaja i koje će jednog dana biti odrasla osoba, vrlo je važno da zna izreći granice: ovo sam ja, a ovo si ti. Ja želim to, a što ti želiš? Ja trebam to, a što ti trebaš? Ja sam odabrala ovo, a što ćeš ti odabrati za sebe? Jer kad toga nema, onda ulazimo u odnose u kojima simbioza jednostavno više nije prirodna kao u odnosu bebe i mame i koji postaju teški jer u njima dopuštamo da drugi prelaze naše vlastite granice – ti drugi za dijete će u budućnosti biti prijatelj/prijateljica, partner/parnterica, šef/šefica itd.
Kad od najranijih nogu pričamo s bebom, odlično je od početka njegovati stil u kojem ćemo biti znatiželjni oko nje – kako se ona osjeća, što gleda, što je zanima i sl. i istodobno joj pričati kako smo mi, kako se osjećamo, kako smo s njom – dakle, stil u kojem ćemo jasno komunicirati naše granice. Tako da, primjerice, kad se beba probudi, umjesto „Super smo se naspavali“, možemo komunicirati ovako: „Hej, probudila si se. Dugo si spavala. Čini mi se da si se baš dobro odmorila. Vidim da si zadovoljna. Ja sam radila to i to dok si ti spavala…“
Iako sam ovdje dala primjer odnosa s bebama, isto se odnosi i na djecu bilo koje dobi.
Traženje dozvole od djeteta za ono za što nam ne treba dozvola – „Mogu ja sad reći nešto teti?“
Ponekad čujem kako roditelj pita za dozvolu dijete za nešto za što roditelju ne treba dozvola niti je dijete odgovorno za to da mu da dozvolu. Na primjer, roditelj pokušava razgovarati s nekim drugim odraslim, a dijete stalno upada u razgovor, pa ga roditelj pita: „Mogu ja sad nešto reći teti?“
Što se događa dok ovako komuniciramo:
– djetetu dajemo odgovornost koja nije njegova
– prelazimo vlastitu granicu: pitamo za dozvolu nešto za što nam ne treba dozvola jer se samim time što smo slobodna bića koja su odgovorna za sebe podrazumijeva da možemo nekoga nešto pitati ako to želimo
– njegujemo nesigurnost: treba nam nečija dozvola za nešto.
Često će dijete s kojim roditelji tako komuniciraju usvojiti taj obrazac pa će druge pitati za dozvolu oko stvari za koje to nije potrebno i biti nesigurno oko stvari koje smije, a koje ne smije.
Važno je da dijete pitamo stvari koje se tiču njega i njegovog integriteta, potreba, želja i sl: „Želiš li pojesti jabuku?“, „Je li ti u redu da ovaj tvoj crtež premjestimo ovdje?“ i sl.
Dijete ne pitamo stvari koje se tiču nas, naših želja i potreba i sl. Te stvari izričemo iz prvog lica jednine u kojima je jasno naglašeno „ja“: „Sad želim reći nešto teti, molim te da pričekaš dok ne završim“, „Kratko ću sjesti i popiti kavu, ti odaberi nešto što ćeš raditi sama“ i sl. Jasnim izricanjem svojih želja, potreba i namjera, bez traženja dozvole za to, učimo dijete da bude svjesno svojih želja i potreba i da ih svjesno može izreći, da je sposobno preuzeti svoju odgovornost i na taj se način pobrinuti za sebe u odnosu s drugima.
Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.
