IZ TERAPIJSKE SOBE: Djetetu treba roditelj koji brine o sebi
26. svibnja 2023.
Autorica:
Katarina Tašev

Kad razmišljamo o roditeljskoj ulozi, uglavnom nam padaju na pamet teme poput odgoja, našeg odnosa s djecom, različitih faza kroz koje prolaze djeca, jesam li ovo ili ono učinio ispravno, je li normalno da se moje dijete ovako ponaša, koja ću kolica kupiti, u koju ću ga školu upisati i slično. Puno rjeđe nam na pamet padaju pitanja poput kako sam ja u roditeljstvu, koje su moje potrebe i želje, kako ću zadovoljiti svoje potrebe, a kamoli pogled na one teme iz naše prošlosti koje su ostale neprorađene, a koje nam se kroz iskustvo roditeljstva često ponovno javljaju i budu nam teške ili zahtjevne.

Što se tiče zdravog emocionalnog razvoja djece, istraživanja govore o važnosti poticajne okoline, o važnosti uspostavljanja sigurne privrženosti, o važnosti izgradnje odnosa s djetetom, međutim povrh svega toga istraživanja kažu kako je jedan od ključnih faktora za zdrav rast i razvoj djece roditelj koji dobiva podršku i brigu, odnosno roditelj koji brine o sebi. Drugim riječima, i roditeljima je potrebna briga za njih, ne samo djeci. I da, za brigu o djeci odgovorni su roditelji. A za brigu o roditeljima odgovorni su u prvom redu – oni sami.

Briga o sebi često zvuči kao usputna tema i kao da nemamo dovoljno vremena za to ili nije to za nas ili imamo važnijih stvari ili jednostavno ne stignemo. Što je uopće briga o sebi… Prva pomisao na brigu o sebi je svjesno odvajanje vremena za sebe. To može biti odlazak u šetnju, kava s dragom osobom, druženje, izlazak, masaža, čitanje knjige, opuštanje uz film ili šalicu dobrog napitka, slušanje drage pjesme, kupka, tuširanje, odmor i spavanje i slične stvari.

I da, to sve jesu odlične stvari za koje bi bilo dobro da na redovitoj bazi izdvajamo vrijeme. Međutim, kako se briga o sebi ne bi svela na te povlaštene trenutke u danu, tjednu ili mjesecu, ovdje dijelim ideju brige o sebi o kojoj sam nedavno čula od američke psihologinje i dječje psihoterapeutkinje Lise Dion. Ona ju opisuje kao svakodnevnu praksu usklađivanja sa samim sobom iz trenutka u trenutak, iz sata u sat, iz aktivnosti u aktivnost, čime zapravo njegujemo odnos sa samim sobom.

Kako sam i što mi sad treba?

Ideja je da tijekom dana u pojedinim trenucima zastajem i primjećujem znakove koje mi daje moje tijelo o onome kako sam i što mi sad treba. Tu zapravo provjeravam sebe – kako se osjećam izvana i iznutra, o čem razmišljam i slično – i na taj način uočavam stupanj svoje reguliranosti, a kad to učinim mogu vidjeti što je dovelo do toga i što mi u svemu tome uopće treba.

Slično je to i psihoterapijskom procesu u kojem također koristimo usklađivanje. Usklađivanje se kao termin često spominje u integrativnoj transakcijskoj analizi i označava proces koji započinje empatijom, što znači da smo senzibilni prema senzacijama, osjećajima i potrebama klijenta, a potom da komuniciramo to što uočavamo i pokazujemo taj senzibilitet prema klijentu.

Ovakav pristup doprinosi našoj dobrobiti jer nas potiče da radimo suprotno od automatizama koji nam se često uvuku u svakodnevicu. Tijekom svih izazova koje na nas stavlja pojedini dan, u zahtjevnim situacijama mi smo često u modu reaktivnosti, odnosno radimo kao da nam je uključen autopilot. To znači da rjeđe donosimo svjesne odluke o nekom ponašanju, a češće automatski reagiramo nizom nekih naučenih ponašanja. Ovakav način automatskog funkcioniranja dovodi do toga da se u nekom trenutku osjećamo kao da nam se previše toga skupilo, kao da je puno toga, ponekad kao da pucamo.

Dok sam o razmišljala o tom autopilotu pala mi je na pamet slika posude koju imamo i u koju cijeli dan trpamo sve što nam dođe pod ruku – i ono što u nju ide, i ono što u nju ne ide, i ono što je korisno ali tu ne pripada, i stvari koje će nam možda nekad u budućnosti trebati, i otpad… Na kraju dana imamo posudu punu koječega, posuda je prenatrpana, u njoj se ne vidi ono što nam iz nje treba, ima i smeća i svega, pogubljeni smo, prenatrpani smo, previše je svega…

Slika posude u životu jednog roditelja mogla bi izgledati ovako nekako: ujutro izađemo živčani iz kuće jer je bio kaos tijekom jutarnjeg spremanja s djecom, pa žurimo ostaviti dijete u vrtić, pa smo naživcirani jer je kaos u prometu, usput ne vidimo radi li onaj dućan jer nam tamo neke procvale ruže zaklanjaju pogled. Na poslu radimo sve što imamo za odraditi, ne stignemo pojesti, malo popričamo s kolegicom o životu, nakon posla smo u parku s djecom, u međuvremenu pregledavamo masu informacija na mobitelu, navečer pred spavanje su igračke razbacane pa vičemo na djecu neka to pokupe… Dodajte ili oduzmite nešto svoje, i tako prođe dan.

Ideja prakticiranja brige o sebi u svakodnevici je u tome da zastanemo tijekom tih momenata i pogledamo – što ide u posudu, a što ne treba ići u nju? Odnosno, što se sad tu događa, kako sam u ovome, što je moje od svih ovih osjećaja a što nije moje, što mi zapravo treba, što želim a što ne želim… Ajmo to svesti na dva jednostavnija pitanja: Kako sam? Što mi sad treba?

Kako to može izgledati

Primjerice, sad je kaos jer su djeca ujutro baš zahtjevna dok se spremamo za vrtić. Kako sam? Vidim da postajem živčana. Što mi treba? Sve mi je preglasno i prebrzo, osvijestit ću si da mi to ne paše i naći trenutak za regulaciju (disanje, imenovanje situacije). Možda mi treba trenutak da na brzinu napravim plan kako ćemo svi što prije biti gotovi. Možda mi treba da suprug preuzme neki dio pa ću mu to iskomunicirati. Možda mi treba kava pa ću se podsjetiti da ću kad ovo sve završi prvo popiti kavu. Možda mi treba da se podsjetim kako su ovo normalne situacije u roditeljstvu koje se svima ponekad događaju.

Drugi primjer, kaos je u prometu u ovo vrijeme, znam to. Trenutno ne mogu ništa učiniti da nestane taj kaos. Kako sam? Živčano. Što mi sad treba? Mogu se podsjetiti da ovo može biti trenutak za opuštanje. Pustit ću si dobru glazbu ili ću ugasiti radio i ostat ću malo u tišini opažajući stvari oko sebe. Možda uočim i one lijepe ruže koje su procvale, zastanem malo i zahvalim na tom trenutku. Možda uočim i još neke lijepe stvari koje će me usred te gradske gužve očarati ako im dam prostora.

Dalje, znam da na poslu imam hrpu posla. Kako se osjećam? Preplavljeno, prenapregnuto, u panici, kao da ništa neću stići… Što mi treba? Mogu zastati, mogu si napraviti neki napitak da imam dok radim, mogu si svjesno strukturirati dan i odrediti vrijeme za pauzu.

U pauzi pričam s kolegicom. Kako sam dok pričam s njom? Možda mi odgovara i dobro sam, bit ću svjesna toga da sad provodim vrijeme s njom i da mi to puni baterije. Reći ću joj da mi je baš značilo da smo popričale, reći ću joj da baš volim popričati s njom.

U parku sam s djecom. Kako sam? Umorna? Iscrpljena? Sretna jer gledam svoju djecu nakon radnog dana? Što mi treba?

Pregledavam vijesti na mobitelu. Kako sam dok to pregledavam? Obratit ću pažnju na ono što mi pregledavanje donosi?

Igračke su razbacane, kraj je dana, znam da sam sama trenutno prilično na rezervi. Obično u ovim situacijama vičem. Kako se osjećam dok vičem na djecu? Što mi to donosi? Treba li mi nešto drukčije? Mogu li prihvatiti nered? Mogu li istražiti učinkovitiji način za rješavanje tog nereda…

Njegovanje odnosa sa sobom

Važno je osvijestiti da ovakve stvari zahtijevaju vježbu i svjesno ulaganje napora u takav način funkcioniranja. Prakticiranjem takvog usklađivanja zapravo njegujemo odnos sa sobom, upoznajemo sebe, osvještavamo vlastita automatska ponašanja, vlastite karakteristike kojih možda ranije nismo bili svjesni, a to nam onda sasvim sigurno pomaže u rastu jer nam širi kapacitete za promjenu ponašanja time što postajemo sposobniji svjesno birati ponašanja umjesto onog da radimo po autopilotu.

Kako ste sad dok ste ovo pročitali? Postoji dio vas kojima će se ova ideja svidjeti i sjesti vam. Postoji i dio vas kojima će se ova ideja svidjeti, ali paralelno ćete možda pomisliti da to nije za vas ili da je niste sposobni primijeniti. Možda dijelu vas ovo zvuči glupo, a vjerojatno ima i onih koji se osjećaju kao da su pod presingom jer eto još neke nove ideje koju bi mogli primijeniti kod sebe. Možda vas čitanje o ovom dovodi do neke druge, vama važne teme… Kako god da jeste, možete iskoristiti ovaj trenutak baš za to da se uskladite sami sa sobom postavljajući si ona dva jednostavna pitanja: kako sam sad i što mi treba?

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.

Moglo bi te zanimati

Prva pomoć kad dijete cendra

Prva pomoć kad dijete cendra

Cendranje, cviljenje, cmizdrenje… vjerujem da svi koji ste roditelji znate na koju frekvenciju djetetovog glasa mislimo. Cendranje nije isto što i...