U radu s roditeljima često se vrtimo oko tema regulacije i koregulacije, njih vidim značajnima za mnoge probleme zbog kojih se roditelji javljaju. Međutim, ove su teme često zahtjevne u svojoj primjeni, mnogo puta ih iznova prolazimo. Jer svi smo navikli ponašati se prema nekim našim starim obrascima koje koristimo praktički cijeli život, uključujući i naše djetinjstvo kad smo i sami bili odgajani na slične načine.

Primjerice, uobičajeno je da sam kao mama ljuta kad me dijete po stoti put ne posluša, i onda vičem i galamim i otjeram ga u sobu i zaprijetim. I sad dolazi netko s nekom novom idejom o tome kako bih se trebala regulirati, a potom i povezati s djetetom. Dijete prkosi, a ja da se s njim povezujem… Još je k tome ručak nedovršen, a toliko stvari za spremanje, a drugom djetetu izbijaju zubi pa je po cijele dane cendravo.

Regulacija se vježba i za to je potrebno vrijeme

Teška je promjena perspektive, znam. Ponekad i bolna jer se suočavamo sa svim tim našim uobičajenim obrascima ponašanja koja nam je zahtjevno mijenjati. Bolna jer se osjećamo krivima zbog svih načina na koje smo dosad radili s djecom u izazovnim situacijama, zbog svih kažnjavanja, vikanja, gubljenja kontrole, ucjenjivanja, potkupljivanja, isključivanja, okrivljavanja, omalovažavanja, nerazumijevanja koje smo pokušali primijeniti u odnosu s djecom.

Druga stvar je frustracija kad saznamo neke nove informacije, primjerice one o koregulaciji i pokušamo ih primijeniti, a ono – ništa nam od toga ne ide. Ne znamo kako bismo točno to primijenili, osjećamo se čudno, stvari u glavi su nam pobrkane, otkud uopće početi, posebno kad dijete ustraje u nepoželjnim ponašanjima.

Razgovarala sam s jednim tatom koji je pročitao nekoliko knjiga o razvoju dječjeg mozga i koji sa svojom kćeri pokušava primijeniti neke od pročitanih ideja. Njegovo dijete je uključeno u terapiju zbog teškoća u regulaciji intenzivnih osjećaja. Dotakli smo se tako u početku našeg rada samo površno koregulacije gdje sam mu ukratko obratila pažnju na to da uoči kako je on u tim situacijama dok malena prolazi kroz zahtjevne momente. Poslušao me i zaključio: „E, to će ići malo teže…“

I izrekao je istinu. U teoriji ono o čem pišem zvuči dobro i privlačno. No stvarnost zaista je drukčija. Stara ponašanja se teže mijenjaju, a za usvajanje novih vještina potrebno je vrijeme. I mnogi od nas su opterećeni vlastitim neadekvatnim postupcima, reakcijama, trenucima kad zaista nemamo volje, živaca, kapaciteta…

Što kad nemamo kapaciteta biti regulirani?

Iz svog terapijskog iskustva mogu podijeliti trenutke vlastite disreguliranosti tijekom seanse. Dijelim to jer ponekad čujem da roditelji imaju sliku mene (ili bilo kojeg drugog terapeuta) kao savršeno regulirane, svjesne osobe koja je uvijek u kontaktu s drugima.

Da, važan dio mog posla je da na sebi primjenjujem ono što govorim ili učim djecu jer inače nisam autentična i djeca to brzo „nanjuše“. Međutim, nisam savršena i nikad nisam sto posto prisutna, regulirana, usklađena s djetetom s kojim radim.  

Zbog različitih okolnosti koje mi se u životu događaju ili zbog nekog momenta koji se dogodi u terapijskom procesu a koji aktivira neke moje teme, ponekad sam disregulirana tijekom seanse. Primijetim to po tome što sam mislima odsutna, rastresena, teže se povezujem s djecom, ne uočim koja im je potreba koju mi komuniciraju, ne zapazim s čim zapravo oni tog dana dolaze na seansu, osjećam jedno a pričam drugo, primijetim svoje neugodne osjećaje zbog nekog procesa, zaboravim na neke njihove želje ili dogovore, paralelno vrtim neke svoje teme ili stvari koje imam za obaviti privatno dok sam s njima, zijevam, jedva privedem seansu kraju.

Da, sve to se događa, kroz sve to sam prošla i prolazim… To nije model ni praksa, međutim, to je život. Bilo da je riječ o našim „krivim“ reakcijama i trenucima disreguliranosti u ulozi roditelja ili pak terapeuta, smatram da je važno pričati o njima, normalizirati te trenutke i promatrati ih suosjećajno, prihvaćajući ih kao dijelove nas, dati si dozvolu i razumijevanje.  

Pa što onda u situacijama kad vičemo na djecu i osjećamo se da smo na rubu živaca? Što u trenucima kad smo totalno odsutni i smeteni i nemamo kapaciteta za biti tu? Što u trenucima kad se u nama očituje ona druga, ne tako prilagođena i „dobra“ strana nas, ono što je Jung nazvao Sjena?

1. „Dio mene“

Ponekad osjećamo ugodne emocije, ponekad one neugodne. Ponekad smo regulirani, ponekad nismo. Ponekad se ponašamo na poželjan način, a ponekad na nepoželjan. To je dio naše prirode. Ove se izmjene i konflikti neprestano događaju u nama. Važno je prihvatiti sve osjećaje koje su u podlozi tih ponašanja, a ne ići protiv njih. Put za suočavanje s nečim često leži u prihvaćanju toga.

Ja nisam moje disregulirano ponašanje, ono je samo jedan dio mene koji mi pomaže u nečem. Primjerice, vikanje nam može pomagati u tome da pokušamo održati kontrolu. Odsutnost nam može pomoći u tome da vidimo da nam je tema o kojoj se radi u situaciji u kojoj smo odsutni teška i bolna i da zapravo ne želimo pričati/razmišljati o njoj. Kronični umor nam možda pomaže u tome da shvatimo da smo na rubu kapaciteta i da nam treba odmor…

Istodobno, važno mi je napisati da ovo nije isprika za nepoželjno ponašanje. Važno je da preuzmemo odgovornost za sva naša ponašanja i budemo svjesni da, dok su svi osjećaji u redu, sva ponašanja nisu. I da to komuniciramo našoj djeci, posebno kad učinimo nešto što nije primjereno.

Evo kako sami sebi možemo dati podršku u trenucima disreguliranosti koji nam se događaju:

„Sad jako vičem i teško mi je. Dio mene osjeća se nemoćnom jer zapravo se želim povezati s djetetom koje volim, no ne znam kako to učiniti.“

„Dio mene je zaista umoran i iscrpljen i zbog toga mi je teško sjediti ovdje, no to ne znači da me ne zanima ono što druga osoba želi reći.“

Na ovaj način vježbamo svjesnost o tome kako smo sve mi i istodobno učimo prihvaćati te dijelove sebe. U nekim situacijama možemo to iskomunicirati djetetu, tako ćemo ga učiti da se u različitim trenucima osjećamo na različite načine i da je to u redu. Ta svjesnost dugoročno nam širi kapacitete za regulaciju i u tim najzahtjevnijim situacijama. Istodobno, ako je takav slučaj, važno je da iskomuniciramo i da to kako smo se ponašali nije bio u redu i da sljedeći put želimo drukčije.

2. Reguliranost nije smirenost

Kad pričamo o regulaciji, roditelji često spominju riječ smirenost. No reguliranost i smirenost nisu iste stvari. Zapravo, kad pričamo o reguliranosti u emocionalno intenzivnim situacijama, tu najčešće smirenost baš i ne nalazi svoje mjesto. Ako je situacija takva da se u njoj u nama izmjenjuju različiti osjećaji, onda nije prirodno da se u njoj želimo staviti u poziciju smirenosti – to našem tijelu tada ne treba.

Regulacija je sposobnost da nosim intenzitet emocije koju proživljavam tako da ne eskaliram u neprihvatljiva ponašanja kojima ću povrijediti sebe ili druge. Drugim riječima, intenzivne emocije su tu i nisam smirena (nego sam ljuta, prestrašena, frustrirana i sl.), ali te emocije nisu veće od mene i ja ih mogu usmjeravati, mogu biti s njima.

Na tom tragu, ne stavljajmo na sebe zahtjev da moramo biti smireni. Možemo opaziti što se događa u nama uz svjesnost da nije ideja da tad u tom trenutku budemo smireni. Naš stav tijela, kretanje, način govora bit će uzburkani, pobuđeni – i to je normalno. No ideja je da u tome istražimo načine koji nam odgovaraju za regulaciju i koji će nam dugoročno pomoći u ovakvim situacijama.

3. Prepoznavanje i normaliziranje

Stvari nam u životu dolaze u fazama, ciklusima, periodima… I tako ćemo neke trenutke u životu doživjeti kao vrlo intenzivne i teške, a u nekim drugima ćemo osjetiti lakoću i zadovoljstvo. I sve to je isprepleteno. Ponekad i u jednom danu osjetimo izmjenu tih težih i lakših trenutaka. Ponekad nam se čini da nam je cijeli tjedan ili više njih intenzivno iscrpljujuć, no ponekad primijetimo da je i u tim iscrpljujućim razdobljima ponekad “zapuhao vjetrić” koji nam je dao dozu olakšanja.

Kad smo disregulirani, važno je sebe podsjetiti da je to trenutno, da je to faza. To nije tako uvijek, to je tako u situacijama kad su nam izazovi veći i intenzivniji, kad nalazimo manje vremena za „punjenje baterija“, kad imamo manji krug podrške i sl.

U toj situaciji sebi možemo dati veliku podršku jednostavnim prepoznavanjem težine situacije i normalizacijom toga:

„Ovo sad je stvarno naporno. Ali svi roditelji se ponekad ovako osjećaju.“

„Sad sam užasno ljuta i teško mi je. Ali znam da nisam jedina.“

„Ufff, grozno se osjećam. I da, roditeljstvo je ponekad jako teško.“

“U ovom trenutku kapaciteti su mi na rubu i stvari mi teško padaju. Ali svima je to ponekad tako.”

4. U kojem grmu leži zec?

Roditelji ponekad budu uzrujani kad im spomenem brigu o sebi. Obično nemaju dovoljno vremena, novaca ili mogućnosti za to da uzmu dio dana ili tjedna za sebe i za nešto što vole, što ih opušta i sl. Ako ću to pogledati s malo humora, ovo je za mene tabu tema i dobro izvažem prije nego što o njoj pričam s roditeljima jer – otpori su zaista veliki. 🙂

Koji paradoks. S jedne strane, znanost nam govori da je zadovoljna mama predispozicija za zadovoljno dijete, pa i cijelu obitelj, a s druge strane mame u svojim nastojanjima da „poprave“ dijete često budu sve samo ne zadovoljne. I tako se dogodi da ono što bi nam trebalo pričinjati zadovoljstvo i što često može biti dosta jednostavno i dostupno kao šetnja, hodanje, izlazak, kava s dragom osobom i sl., postane nešto toliko daleko i neostvarivo.

Mnogi su otpori u pitanju, mnoge zabrane i navike, perspektive i uvjerenja, stavovi i vrijednosti, mnogo je toga što nam priječi put do toga da se brinemo za sebe i sebe najprije učinimo zadovoljnima. No neću dužiti, nego dati jednostavan zaključak: u ovom grmu zaista leži zec. A o nekim idejama o tome što je briga o sebi i kako je uvesti u svoju svakodnevicu možete pročitati OVDJE.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.