Ovaj članak, posljednji u seriji „Iz terapijske sobe“, inspiriran je pogledom kroz prozor u našoj terapijskoj sobi u Centru Pričaj mi. Tko je bio zna da prozor gleda odmah na ulicu kroz koju prolaze i pješaci i automobili i tramvaji i vlakovi. Djeca i roditelji koji ovdje dolaze već se naviknu na tu i tamo vrlo glasan zvuk vlaka koji stiže na Zapadni kolodvor.

Dok sam sama i radim za računalom uvijek sam okrenuta prema tom prozoru i često gledam kroz njega. Volim promatrati sve prolaznike – i ljude, ali i sva ta vozila koja se ovuda kreću. Mnogi ljudi samo prolaze. Poneki zastaju i čitaju što piše na našem prozoru. Poneki se gledaju u odraz na prozoru, pa se usput malo usprave ili poravnaju frizuru. Tu su i stalni prolaznici – naš poštar, osamdesetogodišnji susjed s prvog kata i djevojčica koja svakog prijepodneva ovuda dvaput prolazi sa svojom bakom.

A jednog su dana ovuda prošli dijete osnovnoškolske dobi koje je pjevalo i poskakivalo i žena, možda njegova majka, koja ga je snimala. Dijete je zanosno mahalo rukama, bilo jako dobro raspoloženo, smijalo se dok je pjevalo neku pjesmu, činilo se kao da se baš dobro zabavlja. Mama je nasmijana hodala uz njega držeći mobitel i snimajući. Imala sam dojam da je to neki njihov lijep, povezujući trenutak. Međutim, pitala sam se, je li nešto prepriječilo put istinskom povezivanju i uživanju u tom lijepom trenutku?

Dok ja namještam kadar, orao je već odletio

Sjećam se kako je jednom jedan svećenik isusovac govorio o svjesnosti i bivanju u trenutku ljepote. Rekao je da zamislimo orla u letu, predivnu veliku pticu koja veličanstveno zamahuje krilima, naginje se ovdje pa ondje, doima se kao da s lakoćom plovi na vjetru… I onda dao presjek situacije koja se najčešće događa: dok orao tako leti, ja brzo jurim po mobitel, palim ga da uslikam tog veličanstvenog orla. Dok sam sve to napravio, orao već odletio, okidam sliku koja nije ni upola dobra kao stvarni prizor, a ja umjesto da zastanem i crpim iz tog trenutka ljepote, zapravo jurcam potpuno nesvjestan toga što se sada događa.

To mogu povezati sa scenom koju sam promatrala kroz prozor Centra Pričaj mi. Mama i dijete osjećaju da je trenutak lijep, dobar, važan. Dok to prepoznaje, mama vadi mobitel – što je u njoj tada? Je li to želja da ima super snimku ili da svima može pokazati kako njezin dječak super pjeva i kako je njima općenito tog prijepodneva bilo super? Pitam se koliko je uživala u trenutku i bila svjesna svog djeteta. I pitam se koju je poruku hranila u tom djetetu: kad mama snima znači da radim nešto jako dobro. Moram biti zabavljač, to je cool i to mamu veseli. Kad nam je najbolje, to mora biti snimljeno. Kad me snimaju, onda sam važan. Važno je da drugi vide kako smo se dobro zabavljali jer nam to potvrđuje našu vlastitu vrijednost …

Je li do kraja točno ovo što sam napisala o tom dječaku i mami, nemam pojma. Međutim, taj je događaj za mene bio inspiracija za ovu važnu temu: kako, kada i koliko snimamo svoju djecu? Zašto to uopće radimo, koja naša potreba stoji iza toga? I što gubimo dok to radimo?

Dobra fotka ili trenutak povezanosti s djetetom?

Čest je prizor u kojem roditelji hvataju dobre fotke nekog lijepog događaja, izlaska, izleta i sl. Ili kad dijete nešto dobro, novo ili zabavno radi, roditelj uz njega jurca s kamerom da ne propusti ni djelić tog događaja. I onda kasnije bude zaokupljen tim fotografijama ili snimkama, montažama i filterima, dijeljenjem uradaka s drugima…

Što se ovdje događa? Naš je fokus na kameri i kvaliteti slike, a ne na našem djetetu i onome što ono u tom trenu radi. U tom trenutku ne uživamo u tome što se događa niti smo svjesni sebe i djeteta jer smo ometeni snimanjem. To je način koji uvelike potiče život po autopilotu u kojem je samo važno da se snimi i bude lijepo na snimci, a moj osjećaj u tom trenu, moje misli, moje tijelo, okolina, odnos koji se događa u drugom su planu ili su, često, totalno neosvješteni.

Danijel Siegel u svojoj knjizi „Živjeti svjesno“ iznosi koristan koncept kotača svijesti koji se, pojednostavljeno, na samom svom rubu sastoji od četiri kategorije poznatosti:

• 1. Pet osjetila
• 2. Unutrašnjih tjelesnih senzacija
• 3. Mentalnih aktivnosti (osjećaja i misli)
• 4. Osjećaja povezanosti (s ljudima, Bogom, prirodom; generalno smisao za odnose)

Sadržaj ove četiri kategorije koje sam navela se jednostavno događa i u nama i oko nas, dakle on postoji sam po sebi. Međutim, pitanje je koliko na njega usmjeravamo svoju pozornost. Vjerujem da dok držimo mobitel i pokušavamo okinuti najbolju fotku naša pozornost nema kapaciteta za takav sadržaj.

S druge strane, svjesnost ovih kategorija i samo usmjeravanje pozornosti na njih pomaže nam da dođemo u kontakt sa sobom i drugima. Osobe koje su svjesne onoga što se oko njih i u njima događa i ciljano usmjeravaju pozornost na to, zapravo vježbaju biti u kontaktu sa sobom. A to će onda biti jedna od važnijih odrednica povećanja kvalitete njihova života.

Kako pustiti mobitel i svjesno biti u trenutku?

Zamislite neku situaciju u kojoj uživate sa svojom obitelji. Primjerice, na moru ste, sjedite svi zajedno u plićaku, osjećate toplinu sunca i mekoću pijeska na svojim nogama, zajedno gradite kule od pijeska, promatrate plavetnilo, jednostavno vam je lijepo i povezani ste. Vrlo vjerojatno niste svjesni, no to su trenuci koji su ogroman izvor osnaživanja za vašu djecu. Možda će baš iz ovog trenutka vaše dijete dobiti potrebnu snagu za neke buduće izazovne situacije. Jer dok se zabavljate zajedno s njim, dok vam je lijepo, paralelno se događa proces u kojem vaše dijete uživa u povezanosti s vama, a to mu pomaže u rastu i razvoju, građenju osjećaja pripadnosti, osjećaja vlastite vrijednosti, spoznavanju vlastite posebnosti u obitelji i sl.

U radu s djecom redovito mi se potvrđuje da su neki od ključnih trenutaka za njih bili trenuci u kojima su bili posebno povezani sa svojim roditeljima. Kad čujem koliko im je značajno to što su mama i tata bili zajedno s njima u nekoj nedjeljnoj popodnevnoj šetnji i kad su svi zajedno pričali, zabavljali se i šalili, jednostavan je zaključak da su to trenuci koji imaju neobično snažan utjecaj na unutarnji život djeteta.

S druge strane, baš takvi posebni i ispunjujući obiteljski trenuci kao da su stvoreni za kameru i dijeljenje drugima. Međutim, jesu li oni ipak predragocjeni da bismo ih gubili i olako prolazili kroz njih u pokušajima okidanja dobre fotke?

Naravno da ćemo često htjeti snimiti nešto. Ja svoju djecu potaknem na način da im kažem da idemo napraviti fotku koja će nam kasnije biti uspomena i moći ćemo se uz nju prisjećati kako nam je lijepo bilo. Ali možda je dobro zapitati se hoće li mi potreba za fotografiranjem u određenoj situaciji odvratiti pozornost od mene same, mojeg djeteta i našeg međusobnog odnosa? Hoće li, dok namještam kadar, orao u veličanstvenom letu jednostavno odletjeti?

A spomenuti Siegelov kotač svijesti može nam biti dobar alat za učiniti nešto suprotno hvatanju dobrog kadra:

• 1. Što vidim, čujem, mirišem, dodirujem, kušam?
• 2. Kako je moje tijelo u tome?
• 3. Kako se osjećam? Koji je sadržaj mojih misli? Podijelite to s ostalima.
• 4. Kako osjećam povezanost? Kakav je moj kontakt s drugima? Vaše će dijete dobiti puno za sebe ako i ovo podijelite s njim.

Na onom primjeru s mora mama koja se igra s djetetom i uočava da je u tijeku baš lijep i ispunjujuć trenutak, možda će razmišljati o tome kako je ispunjena i sretna, kako je zahvalna na tome što ima priliku za takav odmor, kako se osjeća povezano s djecom dok s njima gradi kulu od pijeska. Pa će to možda podijeliti i imenovati tako da i dijete dodatno može osvijestiti što mu se događa: „Baš nam je lijepo ovdje.“, „Uživam dok zajedno gradimo kule.“, „Kako je ovaj pijesak mekan i nježan.“, „Sviđa mi se kad smo svi zajedno, kad ovako uživamo i pričamo.“

Koje poruke šaljemo djetetu dok ga snimamo?

Na kraju, vratimo se malo na moguće poruke koje šaljemo svome djetetu dok ga snimamo. U trenutku uvođenja kamere u neku situaciju većina će djece bar dijelom izaći iz dotadašnje usredotočenosti na ono što radi i ući u ulogu glumca. Djeca koju često snimaju u različitim takvim situacijama već od rane dobi percipiraju kako je to situacija u kojoj oni moraju pokazati sebe u dobrom svjetlu za kameru i trude se zadovoljiti različita očekivanja.

Različite reakcije onih koji gledaju fotke i snimke za vrijeme toga ili nakon djetetu daju poticaj da ono što radi zapravo radi za neku publiku, ne radi sebe i svog doživljaja u tome. Tako djeca često i druge stvari u svom životu počinju raditi zato da druge nasmiju, zabave ili zadive. Pritom pozornost na to kako su oni sami u tome što rade ide u drugi plan.

Djeci koja rade za publiku važnost pozitivnog vrednovanja od strane drugih postaje vrlo izražena i ona često nisu zadovoljna sobom bez nečije potvrde sa strane. Motivacija za stvari koje čine često bude većinom ekstrinzična, odnosno nešto rade jer ih motivira nešto izvana, primjerice nagrada, pohvala, priznanje i sl.

U ovakvim i sličnim procesima dijete gubi šansu učiti biti u kontaktu sa sobom i promišljati odgovore na pitanja kako sam, kako mi je dok ovo radim, što mi je važno dok ovo radim. A budući da su upravo to pitanja koje smatram temeljnima, nadam se da je i ovaj članak bio još jedan način promišljanja kako na njih poticati sebe, a onda i svoje dijete.

Ovaj je članak napisan u sklopu projekta “Pozitivan start – online psihološka podrška sadašnjim i budućim roditeljima” koji je financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u sklopu financiranja projekata udruga usmjerenih podršci roditeljstvu za 2022. godinu.