Izazovna ponašanja djece – pogled odozgo: tantrumi
4. srpnja 2022.
Tantrumi
Autorica:
Paula Štefić, mag. psych.

Sretna i zadovoljna djevojčica otišla je s novom najdražom haljinom na rođendan svojoj prijateljici. Igrali su se, družili, pjevali rođendansku pjesmu, zatim jeli tortu, a onda je komadić torte završio na njezinoj haljinici i uprljala se. Djevojčica se u trenutku kada je spazila to krenula derati, plakati, tresti, bacila se na pod i krenula udarati rukama u stol. Svi oko nje govorili su joj „Pa to nije ništa strašno. Oprat ćemo kad dođemo doma. Nemoj plakati zbog uprljane haljine.“, no njezino ponašanje se samo intenziviralo. Mrlja na haljini bila je nešto više od toga.

Prepoznajete li gore navedeni opis? Dogodilo se nešto što je djevojčicu „izbacilo iz takta“, nije bilo onako kako je ona zamišljala, nisu se ispunila njezina očekivanja, dok je drugima oko nje bilo teško pojmiti njezino unutarnje stanje. Ovo je primjer koji dobro predstavlja tantrum, odnosno ispad bijesa. Tantrumsko ponašanje najčešće prepoznajemo po vikanju, plakanju, crvenilu dječjeg lica, bježanju, držanju daha, bacanju na pod, protestiranju i slično. Cilj takvog ponašanja je zadovoljenje vlastite želje i kada se ostvari, takvo ponašanje prestaje (Morin, 2022). Tantrumi su česti kod mlađe djece, no ono što je važno znati jest to da su oni uobičajeni dio odrastanja. Najčešći su u dobi od 18. mjeseci do 4. godine, s time da se mogu prolongirati do predškolske dobi, no isto tako nisu ograničeni samo na djecu, već mogu biti prisutni i kod odraslih osoba (Potegal i Davidson, 2003). Takvo ponašanje samo je vrh ledene sante dječjeg doživljaja, emocionalnog stanja i (samo)svjesnosti. To su zapravo signali dubljih procesa u mozgu i tijelu gdje takvo ponašanje reflektira stanje autonomnog živčanog sustava.

No, što se događa u mozgu tijekom tantruma?

Središnji živčani sustav djeluje kao veza između mozga i tijela. Taj dio je podijeljen na periferni dio koji upravlja somatskim dijelom tijela i autonomni dio koji je zaslužan za našu sigurnost, zaštitu, percepciju opasnosti – taj dio još možemo nazvati automatski sustav jer u tom modu nemamo puno vremena razmišljati, tijelo to napravi umjesto nas (Burke, 2022). Znakovi rada autonomnog sustava su otkucaji srca, znojenje, ritam disanja, prisutnost motoričkog nemira itd.

U tom procesu sudjeluje neurocepcija – nesvjesni sustav detektiranja opasnosti, to jest procjena sigurnosti (Burke, 2022). To čini na način da konstantno analizira i procjenjuje znakove u okolini i provjerava jesu li oni sigurni za nas. Možemo to zamisliti kao program u pozadini našeg mozga koji stalno radi, a da mi toga nismo ni svjesni. I tada odjednom, trigerira opasnost i dovodi naše tijelo u stanje pripravnosti (stresa) i tu vidimo ponašanje koje proizlazi iz njegovog rada – tantrume.

Okidači tantruma

Trigeri (okidači, pokretači) koje taj sustav prepoznaje kao fight or flight situaciju mogu biti raznovrsni poput bolova (trbobolja, glavobolja, zubobolja), emocije straha, tuge, ljutnje, nezadovoljstva, razočaranja, neispunjena očekivanja, senzorni podražaji kao zvuk, svjetlina, dodir kojeg roditelj često nije ni svjestan, ali kod djeteta može izazvati nelagodu. Oni su nevidljivi tako dugo dok roditelji ne poslože sve komadiće u jednu slagalicu. To je trenutak u kojem roditelj potpuno razumije svoje dijete. U opisanom primjeru triger je bila mrlja, no kada se uprljala haljina, neostvarena očekivanja djevojčice izazvala su nelagodni osjećaj i senzaciju u tijelu kojeg nije mogla kontrolirati/regulirati i dogodio se ispad bijesa. Tada je krenula reakcija fight gdje je djevojčica ostala u trenutku i svojim tijelom pokazala borbenost. Kada bi se ona povukla, odbijala razgovarati i željela ići doma, tada bismo govorili o flight situaciji povlačenja. Još neki česti okidači mogu biti želja za ostajanjem u parku dok dođe vrijeme za odlazak kući, nekad to bude prerani dolazak roditelja u vrtić po dijete, nerijetko se javljaju tantrumi u trgovini prilikom kupnje igračaka, zatim želja za više od jednog sladoleda prije ručka i slično. Vjerujem da čitajući ovo i vi imate barem nekoliko svojih primjera. Dakle, bilo koja stvar koja je djetetu bitna u određenoj situaciji (iako se nama može činiti besmislena) može izazvati ispad bijesa, odnosno gubitak samokontrole ponašanja.

Koju poruku bi onda tantrumsko ponašanje imalo za roditelje? Roditelj u ovom trenutku može misliti „Shvaćam što želite reći, moje dijete u tom trenutku nije svojevoljno odlučilo tako se ponašati. Ne trudi se postići da imam užasan dan. Pa što se onda događa u njemu/njoj i što je moja odgovornost, moj zadatak u takvoj situaciji, a da mu pomognem?“

Razumijem, ali što dalje – staviti ga u kut, poslati ga u sobu da se smiri, ostaviti dok ne prođe?

Kada razumijemo živčani sustav, možemo shvatiti da se ništa ne događa „samo od sebe“ već da postoji razlog, iako nam možda u tom trenutku nije jasan, dohvatljiv. Kao pretkorak tantrumu možemo osvijestiti razliku između stresne reakcije i namjernog ponašanja. Zamislimo spomenutu situaciju djevojčice koja zaista proživljava teško vrijeme, viče, plače, udara stol zbog uprljane haljine.

Prvo što želimo je umiriti sebe da ne reagiramo iz automatskog pilota (razmišljajmo što možemo tada napraviti da se smirimo – udahnuti, izreći žustre rečenice u sebi?). Često dijete projicira toliku frustraciju da roditelji to prisvoje i javlja im se potreba za disciplinom i „popravljanjem“ u istom tom trenutku. Razlog je dosta eksplicitan, naši autonomni sustavi „komuniciraju“ međusobno i stres koji se događa kod djeteta je percipirana opasnost kod roditeljevog autonomnog sustava koji pokreće vlastitu fight or flight reakciju. Pokušaj paničnog i naglog smirivanja (fight) pogoršava situaciju jer izostaje bitna poruka da je dijete sigurno, da može izraziti osjećaje koji su mu važni. Zato je važno najprije osvijestiti da se tantrum događa i kao roditelj ove djevojčice izreći u sebi: „Okej, što se sada događa (kako se osjećam, koje misli mi dolaze, koja potreba se javlja)? Udahnut ću tri puta i otići do nje.“

Drugi korak važan kako za intervenciju tako i za prevenciju je prepoznati okidače. Pokretači tantruma mogu varirati od onih neprimjetno malih poput „prijatelj me nije pogledao i rekao mi bok“ do umora, tuge, nezadovoljstva koji su dio dječjeg stanja „nešto mi se događa u tijelu, ali ne znam kako to objasniti”. Djeca nisu dovoljno emocionalno kompetentna i zrela u reguliranju vlastitih emocionalnih stanja te nemaju verbalne sposobnosti kojima bi opisala što ih muči. Stoga ako ste uvidjeli da dijete krene s tantrumima u trgovini, na obiteljskom ručku, na rođendanu – odmaknite ga iz situacije. Na taj način mu pomažete od osuđujućih pogleda i poruka i prenosite mu poruku „važan/na si mi“. Što bi u primjeru značilo da roditelj razumije sreću koju je haljinica potaknula, a isto tako i tugu, nervozu zbog mrlje te ponudi djevojčici: „Žao mi je što se haljinica uprljala. Vidim da ti je baš teško zbog toga. Želiš li da odemo zajedno do kupaonice i operemo haljinicu?“

Isto tako važno je pokazati empatiju i razumijevanje za dijete koje se trudi ponovno uspostaviti ravnotežu, na način da se tijelom rješava nastalog stresa u sebi. Poslati mu/joj poruku da prihvaćamo njegovo trenutno emocionalno stanje i da želimo pomoći da se nauči nositi s emocijama, prihvaćati i regulirati ih.

Četvrto što možemo je koristiti tehnike smirivanja koje će za vaše dijete vjerojatno biti drugačije od primjerice djeteta vaših prijatelja. Nekoj djeci će pomoći verbalizacija poput „Oh, hajmo usporiti. Čini mi se da ti je teško sada. Dopusti mi da budem uz tebe.“ Nekima će više odgovarati fizički kontakt, stavljanje ruke na rame, nježan ili čvrst zagrljaj, pogled pun empatije, dok će drugima biti potrebnija sama fizička prisutnost odrasle osobe koja sjedi pored djeteta, u tišini. U emocionalnom vrtlogu dijete nije spremno čuti, stoga pričekajte kada se ono smiri i tek tada puni empatije razgovarajte s njim. Odrasle u toj situaciji možemo gledati kao terapeute koji svojim smirenim stavom tijela, riječima i radnjama nastoje umiriti djetetov živčani sustav.

Na početku opisani tantrum ne proizlazi iz dječjeg razmišljanja: „Ja ću sada učiniti sve što mogu, vrištati, udarati kako bi dobio/la ono što želim!“ No, često u društvu možemo čuti kako su to upravo razlozi takvom ponašanju. Tu je važno razdijeliti stresnu reakciju koja je nenamjerna od namjerne reakcije koja je pod našom voljom. Istraživanja pokazuju kako je takvo ponašanje izvan vlastite kontrole te je važno pokušati razumjeti djecu istinski. Tada se pomičemo sa stajališta „želim regulirati njegovo ponašanje kroz disciplinu“ u stajalište „ne želim da mi fokus bude samo ponašanje već njegovo razumijevanje“ (Burke, 2022). Neupitna je činjenica da djeca nemaju razvijenu samokontrolu kod nošenja s neugodnim emocijama i rješavanja problema kao odrasli. Nama odraslima se isto tako događaju problemi i senzacije koje ne želimo, iako se mi nećemo bacati na pod, udarati druge, vrištati iz svega glasa, ali ćemo žustro izaći iz prostorije, tresnuti vratima, preokretati očima, izbaciti to riječima iz sebe na osobu koja je u blizini, a nerijetko će se dogoditi i pokoja psovka. Već s ovim na umu lakše ćemo moći shvatiti što dijete proživljava, a uz proces isprobavanja gore navedenih koraka doći ćemo i do cilja.

Prevažan podsjetnik za kraj – tantrumi se događaju, česti su, znaju biti neugodni i želimo ih savladati, no to ne znači da smo loši roditelji već da imamo izazov koji se iznova događa, a mi ga iznova pokušavamo svladati i zajedno s djecom učimo kako!  

Literatura:

Burke, T. (2022). Understanding tantrums and meltdowns and how to respond to them – Dr. Mona Delahooke [Video]. Youtube.   https://www.youtube.com/watch?v=DEyVCfWlhL0&ab_channel=Dr.TanieshaBurke.
Morin, A. (2022). How to tell a tantrum from a meltdown. Understood. https://www.understood.org/en/articles/compare-the-signs-how-to-tell-a-tantrum-from-a-meltdown?_sp=decd7a1d-ace5-4b26-ba4a-fe392abf8319.1656771607447.
Potegal, M. i Davidson, R. J. (2003). Temper tantrums in young children: 1. Behavioral composition. Journal of developmental and behavioral pediatrics, 24(3), 140–147.

Moglo bi te zanimati

Prva pomoć kad dijete cendra

Prva pomoć kad dijete cendra

Cendranje, cviljenje, cmizdrenje… vjerujem da svi koji ste roditelji znate na koju frekvenciju djetetovog glasa mislimo. Cendranje nije isto što i...