Razgovor i komunikacija veoma su važan alat kod svakog odnosa jer se na tome zapravo odnos i gradi. Jako je važno da slušamo i zaista čujemo ono što nam dijete kao sugovornik želi reći. Čuti dijete znači primati i razumjeti informacije koje nam ono govori. Tako da se usmjerimo na njega (pažljivo te slušam), pokažemo interes za ono što priča, što ga zanima (nastojim „ući u tvoje cipele“), trudimo se razumjeti što to djetetu predstavlja (trudim se shvatiti zašto ti je to važno) i kako se ono osjeća u vezi toga (nastojim uhvatiti i razumjeti tvoju emociju) (Arambašić, 2021).  

Interes možemo pokazati postavljanjem otvorenih pitanja poput „Što si danas naučio/naučila u školi?, Što ti je bilo najbolje, a što možda dosadno?, Što misliš o crtiću?, Zašto ti je ta igrica najdraža?, reagiranjem na informacije koje ste čuli, primjerice „Pa to si odlično primijetio. Zašto misliš da je tako?, Po čemu si to zaključila?, Kako si rekao da se zove tvoja najdraža igrica, i ja želim probati.“. Isto tako empatičnim ponašanjem, poput „Vjerujem da ti je teško raditi zadaću dok je vani sunce, ako ti zatreba pomoć uvijek me možeš pitati.“. Kada pričate s djetetom usmjerite se na njega jer kada ono dijeli vašu pažnju s kućanskim poslovima, mobitelima ili čak drugim osobama to mu se može činiti nepravednim, može ga ljutiti, a ponavljajući to može usvojiti takvo ponašanje i početi ga primjenjivati u drugim odnosima. Zapravo time ne dobiva poruku važnosti i prihvaćanja što je svakako ono što djetetu treba. Zato kada slušate djecu dok vam pričaju o školi, prijateljima, o jelu, o najdražoj igrici ili nečemu super što su danas saznali ili radili, usmjerite se samo na njih. Tako ćete im dati priliku da si poslože svoj dan, sami procjene koliko je bio uspješan, zabavan i steći ćete više kredibiliteta i priznanja u odnosu s njima. 15 minuta kvalitetnog razgovora bolja je opcija od 90 minuta usputnog „slušanja“.

VERBALNI I NEVERBALNI ZNAKOVI KOMUNIKACIJE

Komunikacija naravno ne znači samo govor, već ona uključuje i slušanje, a najveći dio komunikacije odvija se tzv. “govorom tijela”. Poruka koje naše tijelo, glas, stav šalje obično nismo svjesni, ali ih zato drugi mogu doživjeti kao da su izgovorene (Vučić, 2020). U ovom području provedena su brojna istraživanja te se smatra da se najveći dio komunikacije odvija neverbalnim putem (Hall, Horgan, i Murphy, 2019). Za uspješnu i iskrenu komunikaciju ključno je uskladiti naše riječi i držanje tijela s našim emocijama i stavovima. Primjerice, ako djetetu kažemo da smo sretni i ponosni, a naše lice pokazuje da nam je sve ravno što dijete zapravo čuje? Ili dijete donese crtež, a mi kažemo „Sviđa mi se kako si to nacrtao, ponosna sam na tebe.”, a pri tome ne pokazujemo osmjeh ni toplinu. Djeca kao bolji detektivi u odnosu na odrasle to vrlo dobro prepoznaju i upamte. Dakle, usklađivanjem verbalnog i neverbalnog, pokazujemo da smo iskreni, autentični i to jako doprinosi stvaranju odnosa. U razgovoru s djecom učite ih kako biti dobar govornik i slušač, tako da sljedeći put kada ćete razgovarati obratite pažnju na to koliko ona upijaju vaše riječi, ali i držanje, stav, emocije i sve one neverbalne znakove koje im upućujete. 

ASERTIVNO IZRAŽAVANJE – kako jasno reći što želimo i poštivati dijete

Otvoreno izraziti misao i osjećaje bez da kršimo prava druge osobe definicija je asertivne komunikacije koju karakteriziraju slušanje i poštivanje sugovornika, predlaganje rješenja, spremnost na dogovor i kompromis, svjesno izražavanje i kontrola emocija, a ponajviše korištenje tzv. ,,ja” poruka (Milivojević i Dragović, 2012). „Ja“ poruke, kao i asertivnost, vještina je koja se uči i vježba, a obrazac je sljedeći: 

Osjećam se ____________________ (prepoznati kako se osjećamo – sretno, tužno, razočarano, ljuto) 

kada ti _____________________ (navesti konkretno ponašanje, činjenice, bez etiketa) 

zato što _____________________ (razlog zašto nam to ponašanje izaziva upravo taj osjećaj). 

Stoga želim (ne želim) ____________ (izbjegavati TI trebaš, a usredotočiti se na ono što JA trebam, hoću, želim).

Primjer 1: Osjećam se ljuto kada ti ne poštuješ dogovoreno vrijeme za igranje igrica zato što time ne poštuješ naš dogovor. Stoga želim da se pridržavaš dogovorenih 30 minuta igranja. 

„Ja“ poruke koriste se i kod ugodnih, nama lijepih situacija pa pogledajte primjer i za to. 

Primjer 2: Osjećam se ponosno kada ti dobiješ dobru ocjenu iz matematike zato što znam koliko se trudiš i vježbaš. Stoga želim da znaš da vidim tvoj trud i želim da se nastaviš i dalje truditi. 

POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU

Komunikacija i gradnja odnosa s djecom od roditelja zahtjeva i postavljanje granica, odnosno disciplinu, a sam razvoj granica kod djece zapravo podrazumijeva učenje odgovornosti (Cloud i Townsend, 2019). No, roditeljska je odgovornost da dijete nauče tko su oni, tko je dijete, koja ponašanja su u redu, a što nije u redu. Važno je da ga u skladu s dobi usmjeravaju i podržavaju u postupcima koji će mu odgovornim ponašanjem donijeti dobrobit i zadovoljstvo. Kao primjer, dijete želi ostati duže budno od dogovora da ide spavati u 22 h. Imajući na umu da je njegova želja (ne potreba) i nedostatak kontrole u toj dobi jači od čiste volje da to prestane raditi, možemo reći: „Znam koliko ti je zabavno igrati igrice i ostati duže budan, no ne želim da si na mobitelu jer to nije dobro za tebe, nećeš se odmoriti i nećeš imati energije za sutra.“ Tada uključujemo roditeljsku odgovornost (usmjeravanje i podržavanje) te zajedno s djetetom ugasimo mobitel. Ako je dijete ljuto, uviđamo to, prihvaćamo i možemo reći: „Čini mi se da si zbog toga jako ljut. Želiš li razgovarati o tome?“ (djetetova emocionalna potreba ovdje je da ga se ozbiljno shvati). Na taj način ga prihvaćamo, poštujemo i iskazujemo ljubav te će granice postavljene u takvom ozračju biti i najdjelotvornije (Siegel i Bryson, 2017).  

Slikovito govoreći, roditelji djeci daju slobodu koliko su u stanju odgovorno ju koristiti, a odgovorno ponašanje se izražava kroz ljubav – pažnja i briga za druge, djelovanje na način da ne povrijedimo sebe ni druge. Kada im se da sloboda (npr. korištenje mobitela u večernjim satima) i dijete to iskoristi na dobar način i pristupi odgovorno (odluči u 22 h ostaviti mobitel i poći na spavanje što je dobro za njega), sloboda se dobiva u još većoj mjeri i stječe se povjerenje (roditelj prepoznaje i pohvaljuje djetetovo ispravno ponašanje – poštivanje drugih). Ako se pak dogodi da dijete nekontrolirano koristi slobodu (ostaje igrati igrice do 2 sata u noći) tada se sloboda reducira (postavljanje granica ili strožih pravila korištenja ekrana). 

No, tu se onda roditelji često pitaju ,,Ako postavim granice i nešto ne dopustim, jesam li strog roditelj? Hoće li dijete pomisliti da ga ne volim?” . Odgovor je – ne! Time roditelj pokazuje brigu o djetetu. Postaviti granice i pravila, nužno je kako bi djeca postala slobodni, savjesni i odgovorni mladi ljudi, pri čemu je važno da svako pravilo ima svoje objašnjenje i razlog zbog kojeg ga roditelj postavlja. Uviđanje smisla granica rezultirat će i njihovim poštivanjem. Dakle, potrebno je – upozoravati, usmjeravati, pohvaljivati, dopuštati, braniti i poticati. Tako dijete roditelja doživljava kao autoritet, vjeruje mu, a roditelj se u konačnici osjeća zadovoljno i ispunjeno. I upravo je to zadovoljstvo roditelja najveći autoritet djetetu; ako vas dijete stalno gleda u brigama, namrgođene, nezadovoljne, zaključuje da slušanjem vaših savjeta neće postati sretno, a djeca žele postati sretni odrasli (Sućeska Ligutić, 2019). A što vi kažete – što bi po vašem izrazu lica i raspoloženju dijete zaključilo, je li život jedna velika i teška obveza ili uz sve teškoće i dalje možete zadržati vedrinu?