U svakodnevnom razgovoru roditelja često spomenuta tema su ekrani i pitanja poput: Što je to važno kod korištenja ekrana za dijete? Zar su stvarno crtići i Youtube štetni? Je li moje dijete ovisno o ekranima ako gleda dva, tri crtića prije spavanja? Na koji način mu ja mogu pomoći bez puno vikanja, protestiranja, kazni i nepoželjnih ponašanja?

Neizostavna činjenica je da su ekrani dio naše današnjice i svakodnevice. Današnja djeca rijetko imaju iskustvo odrastanja bez digitalnih tehnologija te ih koriste od najranije dobi u kojoj su razvojno najosjetljiviji u aspektima tjelesnog, psihičkog, emocionalnog, socijalnog. Djeca su zapravo odraz društva u kojem odrastaju i razvijaju se pa ih je gotovo nemoguće izolirati od digitalnih utjecaja koji mogu biti dodatni poticaj za učenje i razvoj s jedne strane, a istovremeno kriju i mnoge potencijalne opasnosti. Pa kako onda postupati s njima? Ako bismo im ograničili pristup tehnologijama i ekranima, mogli bismo ih izložiti digitalnoj nejednakosti. Digitalna nejednakost, podijeljenost ili digitalni jaz odnosi se na mogućnost pristupu internetu, digitalnoj tehnologiji pri čemu je podjela na one koji taj pristup imaju i one koji ga nemaju (Krištofić, 2007). Digitalni jaz mogao bi biti i generacijski jaz u smislu razlika odraslih i djece u korištenju i poznavanju digitalnih tehnologija pri čemu svjedočimo dječjoj sposobnosti brzog usvajanja osnovnih, ali i naprednih tehnika uporabe ekrana. No, izlaganje ekranima i korištenje digitalnih tehnologija obuhvaća dvije veoma važne komponente i stoga je potrebno razlučiti što je u kojoj poželjno, a što bi valjalo izbjegavati.

Vrijeme pred ekranima – Screen time

Prva komponenta je vrijeme pred ekranima koje se još naziva Screen time, a odnosi se na ukupno vrijeme koje provodimo pred ekranom, bilo da je to televizija, računalo, mobiteli, tableti, igraće konzole na što usmjeravamo pažnju ili je „samo“ upaljeno u pozadini. Kada je u redu uvesti ekrane u dječji život i koliko minuta, sati je dovoljno da djeca zadovolje svoju želju za dinamikom i zabavom koju ekrani pružaju, a da to ne prelazi u štetno djelovanje? Stručnjaci su usuglašeni u rečenici: NE ekranima prije 3. godine, no što je to u pozadini ovog dobronamjernog savjeta?  Prve tri godine za dijete su iznimno bitne i razvojno osjetljive zbog ubrzanog razvoja neuralnog sustava (stvaranja novih veza u mozgu, učenja) pri čemu su socijalna interakcija s bliskim ljudima (posebice privrženost kao emocionalna povezanost djeteta i druge osobe, najčešće roditelja), igra, istraživanje, usmjeravanje, poticanje mašte i kreativnosti od neprocjenjive važnosti. Ako se to ostvaruje i zadovoljava, dijete na pravilan način stvara nove sinapse, nove puteve u mozgu i stvara novu mrežu znanja o svijetu koji ga okružuje. Bitno je djetetu u tom razdoblju (a i kasnije) pružati što više osjetne senzacije jer je za dijete najprirodnije da mu istovremeno bude stimulirano više osjeta (vid, dodir, njuh, sluh, miris, okus). Kod ekrana ta je stimulacija ograničena i pogrešno usmjerena i to na način da je djetetu predstavljeno previše podražaja uz preveliku brzinu izmjena informacija koje ne može pratiti i odjednom obrađivati.

PRIMJER (ekrani) Reklame, zašto dijete izgleda kao da je zaluđeno reklamama? Upravo zbog takozvanih subliminalnih poruka koje imaju najbržu izmjenu slika, a time su i najštetnije za dijete koje ih ne može tako brzo percipirati i obraditi, a mozak dobiva konstantan podražaj s kojim ne može kvalitetno baratati. Možete to zamisliti kao da je djetetov mozak u prvoj brzini, dok prezentirani podražaji munjevito jure 100 na sat što je prikladno za petu brzinu koju će dijete dostignuti kasnije kroz razvoj.

PRIMJER (igra) Kada dijete slaže puzzle istovremeno koristi motoriku, dakle pomiče ruke, noge, tijelo, koristi vidne podražaje (boje, oblike, svjetlost), zatim taktilne (tekstura puzzla, kartona, podloge), verbalizira na neki svoj način uspjeh ili neuspjeh uz kognitivni rad uklapanja i slaganja u neku smislenu cjelinu. Na njemu prikladan način prelazi iz prve u drugu brzinu još uvijek uz sigurne radnje i podršku roditelja.

Stoga je preporuka svakako pričekati s ekranima do treće godine, nakon čega postupno uvoditi ekrane (15 – 30 – 60 minuta do 5. godine, nadalje – sat do dva dnevno), s pažnjom da ekrani nisu zamjenski roditelji, učitelji, prijatelji.

Sadržaj na ekranima

Dakle, ekrani kao takvi bitno utječu na razvoj dječjeg mozga, no ono što je jednako bitno jest sadržaj koji se na njima prikazuje. Ekrani, odnosno mediji i digitalna tehnologija nisu sami po sebi ni dobri ni loši već je ključ u načinu njihovog korištenja.

Dobre strane ekrana su svakako pristup informacijama, dostupnost različitih izvora informiranja, mogućnost brzog širenja vijesti, mogućnost traženja pomoći (prirodne nepogode, nesreće, dogovaranje termina kod doktora) do promoviranja kvalitetnih i potrebnih sadržaja i usluga (online kupovina, webinari, individualna online savjetovanja i slično), zabava (filmovi, serije, kvizovi, igre), komunikacija, razmjena iskustva, mišljenja.

Loše strane ekrana su svakako netočne, neprovjerene informacije, uznemirujući sadržaji poput nasilja (elektroničko nasilje, sexting, sextortion), svađa, pogrdnih komentara. Djeca su zbog svojih ograničenih kognitivnih sposobnosti manje svjesna digitalnih opasnosti, a shvaćanje online rizika i prijetnji te poznavanje načina na koje se mogu zaštititi ovisi o tome jesu li pravovremeno i pravilno upoznati s njima. Ekrani utječu i na zdravstvenu komponentu poput umora, takozvanih krvavih suhih očiju, problema s kralježnicom, pretilost (Saunders i Vallance, 2017). Osobe koje provode previše vremena i uz to nekvalitetnog vremena pred ekranima mogu imati poteškoća s pažnjom (ništa više nije zabavno i puno podražaja kao videozapisi i igrice gdje je sve u oku privlačnim bojama, mijenjaju se slike, lajkovi), koncentracijom (djeca na satu ne mogu izdržati 15-ak minuta bez da pogledaju na mobitel, da krenu tražiti nove, interaktivne podražaje iz okoline pa se okreću, pričaju, listaju knjige), problema sa spavanjem (pogotovo ako koriste mobitele prije spavanja gdje plavo svjetlo inhibira proizvodnju hormona melatonina koji je odgovoran za funkciju spavanja), nisu usmjerena na hranu već su ekrani ti koji im oduzimaju pažnju pa se njihov ručak od 15 minuta pretvori u sat vremena i izgubi se zajednički razgovor o danu, dogovor za druženja. Također uz previše vremena uz ekrane ne obavljaju svoje školske zadatke pa doživljavaju neuspjeh u školi; socijalno se povlače (ne druže se jedni s drugima na hodnicima, nego su na mobitelima, snimaju se, igraju igrice), a to povlači za sobom i smanjene komunikacijske vještine jer se upuštaju u bitno manje razgovora; možda i povećana impulzivnost i agresivnost kada su im mobiteli zabranjeni, oduzeti; smanjeno samopoštovanje uz stalan prikaz idealnih ljudi na društvenim mrežama (Štark, 2018). I nažalost, istraživanja pokazuju povezanost prekomjerno korištenja ekrana sa simptomima anksioznosti te depresije (Tang i sur., 2021).

Prekomjerno korištenje digitalnih tehnologija/ekrana kod djece

Dječja preokupiranost digitalnim tehnologijama i ekranima je sve češće pitanje koje se javlja kod roditelja (Koliko vremena je u redu da moje dijete bude na mobitelu?), kod učitelja (Je li u redu od djece tražiti više zadaće koja zahtjeva ekrane, je li u redu na dnevnoj bazi koristiti razne aplikacije u nastavi?) i stručnjaka (Kako pomoći djeci da se „odlijepe“ od ekrana, koji su nam alati važni pri tome, kako osvijestiti roditelje da davanje mobitela da bi se dijete smirilo potiče razvoj preokupiranosti ekranima?). Nedavno istraživanje Kotrla Topić i suradnika (2021) pokazuje da dječja preokupiranost raste s dobi i djeca s većom preokupiranošću sebe procjenjuju manje sretnima, dok u istraživanju Mastelić (2021) navodi da su učenici nižih razreda koji manje vremena provode pred ekranima socijalno kompetentniji što znači da ostvaruju kvalitetnije odnose s vršnjacima, ljubazniji su jedni prema drugima, više prihvaćaju jedni druge i tome slično.

„Sad je stvarno previše!“ Rani znakovi ovisnosti o ekranima:

Reagira li vaše dijete burno kada zatražite da ugasi ekrane? Primjećujete li da manje uživa u aktivnostima koje su ga prije veselile, a da su njegova pažnja i interesi postali vezani uz aktivnosti oko ekrana? Djeluje li upotreba ekrana na spavanje, na jedenje? Primjećujete li lošije školsko postignuće, odgađanje obaveza i davanje prednosti ekranima? Utječe li upotreba ekrana na planiranje zajedničkih aktivnosti? Događa li se nekad da dijete laže o provedenom vremenu pred/na ekranima? Primjećujete li osjećaj euforije kada koristi ekrane, a zatim pad doživljaja (Puharić i sur., 2014)?
Ovo su neka od pitanja čiji potvrdni odgovori upućuju na potrebu reagiranja i intervencije. Kako? Najvažnije je postaviti zdrave granice i ograničenja koja dovode do dječje odgovornosti u korištenju ekrana stoga pročitajte na slici u nastavku neke smjernice i savjete kako postaviti granice u korištenju ekrana.

Najvažniji savjet za roditeljstvo s ekranima je postaviti si i promisliti o pitanju „Kakav sam ja primjer? Odgovaram li djetetu otresitije kada me prekine pitanjem usred čitanja nekog sadržaja na društvenim mrežama?“ Ako ja većinu vremena pred djetetom provodim na mobitelu, ometen/a svakom obavijesti i to mi odvlači pažnju od drugih aktivnosti, ne mogu očekivati od djeteta da prihvati moj stav i govor o tome kako korištenje mobitela/tableta/laptopa nije u redu. Postoje dani kada ćete biti umorni ili se nećete osjećati dovoljno snažno. Ponekad jednostavno nećete imati vremena ili živaca nositi se s izazovima roditeljstva. Nekad nije lako biti roditelj, to stavlja veliki teret na vas, a taj teret nije uvijek jednostavno nositi. U takvim danima TV i tablet dolaze kao savršeno rješenje problema. I to je u redu! Nitko ne očekuje od vas (i vaše djece) da se kao vojnik držite pravila. No, nastojte ih što manje koristiti, uključivati u zajedničke aktivnosti te što manje kršiti dogovorena pravila.  

“Ne brini se ako te djeca ne slušaju. Brini se zato što te uvijek gledaju.” (R. Fulghum)