“We are only as needy as our unmet needs are.” John Bowlby

Često se spominje kako je privrženost iznimno važna u najranijoj dobi djeteta, te da postavlja temelje za sve naše buduće odnose. No, što je uopće privrženost?

Privrženost se odnosi na povezanost između djeteta i osobe koja o djetetu najviše brine, što je najčešće majka. Samim time, ta povezanost je trajna i snažna, a možemo ju prepoznati kao traženje i održavanje bliskosti s (najčešće) roditeljem (Klarin, 2006). Uz to, privrženost je jedan od ključnih mehanizama preživljavanja koje dijete ima, a započinje kao skup različitih signala, koji su urođeni i služe dozivanju roditelja u djetetovu blizinu. S vremenom se stvara emocionalna veza, koja ima snažan doprinos djetetovom kognitivnom i emocionalnom razvoju (Berk, 2015). 

Privrženost se razvija kroz nekoliko faza. U početku (od 8. do 12. tjedna nakon bebina rođenja), dijete razvija reakcije kojima osigurava da će odrasli brinuti o njemu. U toj fazi beba reagira jednako na svaku odraslu osobu. Nakon toga beba počinje preferirati i razlikovati određene osobe, poznate od nepoznatih. Između 6. i 9. mjeseca dijete postaje potpuno privrženo jednom skrbniku (najčešće mami). U ovoj fazi se također javlja separacijska anksioznost (strah od odvajanja), odnosno velika uznemirenost kada se dijete odvaja od majke. To je sasvim uobičajena razvojna pojava, pri čemu ne trebamo brinuti da smo dijete previše vezali uz sebe ili da ga premalo ostavljamo drugima (Vasta i sur., 2004). 

Postoji nekoliko različitih stilova privrženosti, a koji od njih će se razviti ovisi o sposobnosti roditelja da uoči i odgovori na djetetovu potrebu za blizinom, sigurnosti, umirenjem te hranjenjem. Pokazalo se da se snažna privrženost razvija kada majke reagiraju dosljedno, na brz i adekvatan način na djetetov plač (Pennington, 1997). U tom slučaju, razvit će se siguran stil privrženosti, a u suprotnom slučaju javlja se neki od tri nesigurna stila privrženosti. 

Već je davnih dana provedeno jedno zanimljivo istraživanje, u kojem je utvrđeno da dijete reagira na različite načine kada se nađe u nepoznatoj situaciji u kojoj roditelj nije prisutan, a prisutna je djetetu nepoznata osoba (Ainsworth, 1989). Način na koji će dijete reagirati ovisi o vrsti privrženosti koju je dijete razvilo. 

Djeca koja imaju sigurnu privrženost, izražavaju nezadovoljstvo pri odvajanju od majke, ali se vesele kada se ona vrati. Kod djece s izbjegavajućom privrženosti, dijete reagira vrlo uznemireno na odvajanje, te izbjegava majku kada se vrati. Djeca s ambivalentnom privrženosti će biti vrlo uznemirena u nepoznatoj situaciji, a kada se majka vrati osjećaju olakšanje, ali i ljutnju. Kod djece koja imaju razvijenu dezorganiziranu privrženost, kod povratka majke dolazi do mješavine izbjegavajućih i ambivalentnih ponašanja, nije rijetkost da prilaze roditelju s ravnodušnim emocijama ili gledaju u stranu, ponovno plaču te imaju ukočeno tjelesno držanje.

Koju će vrstu privrženosti dijete razviti, ovisi upravo o vjerovanjima djeteta o svojoj kompetentnosti i da su oni vrijedni tuđe ljubavi. Ta vjerovanja se stvaraju kroz interakciju s figurom privrženosti. Drugim riječima, ako je majka (roditelj, ili druga osoba najbliža djetetu) prisutna za njih, ako se na nju mogu osloniti, ako je ta osoba osjetljiva na djetetove potrebe, te ako dosljedno odgovara na te potrebe, dijete će imati čvrsta vjerovanja o tome da vrijede, da se mogu osloniti na druge.

Kako stvarati sigurnu privrženost? 

Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, važno nam je razumjeti koji sve odgojni stilovi postoje i odabrati koji odgojni stil želimo koristiti. Odnosno, kakav roditelj želim biti? Postoje četiri tipa roditeljskog stila odgoja.

Zamislite dijete čiji roditelj postavlja jako puno pravila i ima puno zahtjeva. Roditelju je važno da kontrolira dijete, da dijete poštuje sve nametnute granice, a kada se pravila ne poštuju, dijete je kažnjeno. Roditeljev cilj je da dijete bude poslušno. U svemu tome dijete ne dobiva toplinu i podršku od svog roditelja. Takvo dijete je nerijetko nesigurno i povučeno, ima smanjenu toleranciju na frustracije, a može biti i agresivno. Često će biti nepovjerljivo prema drugima, nesigurno u rješavanju problema i povučeno, te stalno brine kako udovoljiti roditelju/autoritetu. Ovaj odgojni stil naziva se autoritarni.

S druge strane, zamislite dijete čiji roditelji pokazuju puno emocionalne topline i podrške, no nimalo zahtjeva i granica za djetetovo ponašanje. Roditelji zadovoljavaju sve djetetove zahtjeve i želje, te imaju slabu kontrolu. Za djecu je sasvim uobičajeno da ispituju granice, to je dio njihovog učenja i razvoja. No, važno je da određene granice postoje (postavljene uz ljubav i uvažavanje), kako bi se osjećali sigurno. Dijete koje takvih granica nema, često će biti nesigurno i nesnalažljivo, impulzivno, slabe samokontrole (jer nije naučilo ništa o kontroli), bit će sklono agresivnosti kada se susretne s ograničenjima te s neispunjenim željama i zahtjevima. Roditelji takvog djeteta prakticiraju permisivan odgojni stil.

Nadalje, ako dijete nema razumna ograničenja i granice od strane roditelja, niti doživljava emocionalnu toplinu, roditelji prakticiraju zanemarujući odgojni stil. Postavljaju male (ili nikakve) zahtjeve, nezainteresirani su za dijete i aktivnosti, zaokupljeni sobom i rijetko iskazuju roditeljsku ljubav. Njihovo dijete će se često osjećati nesigurnim, biti promjenjiva raspoloženja, a drugima može djelovati neposlušno i neprijateljski nastrojeno. Nerijetko će ga pratiti nisko samopoštovanje, a može se javiti i sklonost delikventnim ponašanjima. 

Postoji još jedan odgojni stil, za koji se navodi da najčešće dovodi do sigurne privrženosti. Ovaj odgojni stil je kombinacija roditeljskih zahtjeva i očekivanja (primjerenih dobi djeteta) i emocionalne topline. Ljubav, podrška i toplina su sveprisutni u odgoju, roditelji potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i izražavanje emocija. Zainteresirani su za osjećaje djeteta, a takvo dijete je često samopouzdano i odgovorno. Radi se o autoritativnom stilu (Berk, 2015).

Kako bismo mogli stvarati sigurnu emocionalnu povezanost sa djetetom (djecom), važno je da razumijemo vlastitu emocionalnu povezanost s našim roditeljima, odnosno primarnim skrbnicima. Kvaliteta brige i nježnosti koju dobivamo, od našeg rođenja, ima izniman učinak na fizičko i mentalno zdravlje te na naša ponašanja prema bliskim osobama (Gilbert, 2021). 

Zapitajte se, koju vrstu privrženosti vi imate? Moguće je da odgovor nije toliko jednostavan. Možda se prepoznajete u dvije vrste privrženosti, a odgojni stil vaših roditelja se tijekom godina mijenjao. Rijetko je odgovor na ovo pitanje jednostavan, stoga vas pozivamo da istražite svoju privrženost i promislite kako je određena vrsta (ili vrste) privrženosti koju ste razvili sa svojim roditeljima (ili primarnim skrbnicima) utjecala na vas i vaš razvoj, na osobu kakva ste danas. Zapitajte se, što vam je od odgojnog stila vaših roditelja odgovaralo, a što vam se nije svidjelo i ne želite preuzeti na vaš odgojni stil? 

Stvaranje sigurne privrženosti s djetetom

Najsigurniji put ka stvaranju sigurne privrženosti između roditelja i djeteta jest prisutnost roditelja i odgovaranje na potrebe djeteta, uz postavljanje granica na uvažavajući način. To znači da, primjenjujući autoritativni odgojni stil, odgovaramo i istražujemo što sve bebi treba u nekom trenutku, čak i ako to ne znamo iz prve (druge, treće…), da dozvolimo djetetu sve emocije, i one ugodne i neugodne, da dajemo prostor za te emocije i budemo djetetu sigurna luka. To ne znači da ne griješimo i da “savršeno” postupamo, već da se stalno trudimo postupati na ovaj način i budemo empatični prema djetetu, a suosjećajni prema sebi kada griješimo. 

Dodajemo još nekoliko pitanja koja će pomoći u stvaranju sigurne privrženosti 🙂 Promislite… 

• Što je ono što je mojoj bebi potrebno? 
• Jesam li zaista prisutna/prisutan za potrebe svoje bebe? Ako ne uspijem iz prve razumjeti što bebi treba, nastavim li pokušavati?
• Kako reagiram ako osjećam da ne uspijevam zadovoljiti bebinu potrebu? Kritiziram li se, ili reagiram suosjećajno prema sebi?
• I naposljetku…kakav roditelj želim biti i kako to mogu ostvariti, čak i u svojim lošim danima?