Stanemo ispred ogledala… primjećujemo naše tijelo, njegove dijelove i osjećamo ljubav prema svome tijelu. Osjećamo zahvalnost za svaki dio koji vidimo te se usmjeravamo na sve ono što nam je omogućeno zahvaljujući tijelu – kretanje, šetnje, druženja, zagrljaji, igre… Ili? Što dolazi u fokus kada se pogledamo?

Odgovor na ovo pitanje je za svakoga drugačiji. Naša slika tijela obuhvaća naše misli ali i osjećaje vezano uz vlastito tijelo (Grogan, 2016). Tako nam u fokus mogu dolaziti različite misli kada se promatramo, poput “Zaista sam zadovoljna/zadovoljan kako izgledam.”, ili “Sviđa mi se što vidim, samo bih htjela/htio još ovo malo izmijeniti.” ili “Užasno izgledam, trebam smršaviti/udebljati se.”. Kako to i inače biva, različite misli su popraćene čitavim rasponom emocija, pa se tako mogu pojaviti zadovoljstvo, sreća i ponos, ili tuga, ljutnja i frustracija. Važno je napomenuti da naša slika vlastitog tijela može značajno odstupati od naših objektivnih tjelesnih karakteristika (Myers i Biocca, 1992). Drugim riječima, moguće je da vlastito tijelo vidimo drugačije nego što ga vidi okolina.

Sve navedeno može utjecati na naše zadovoljstvo ili nezadovoljstvo vlastitim tijelom. Postoji još jedna važna odrednica zadovoljstva tijelom, a to je važnost slike tijela, odnosno značaj koji pridajemo predodžbi vlastitog tijela te koliko se naš individualni osjećaj vlastite vrijednosti temelji na toj predodžbi (Rieder i Ruderman, 2003). To znači da se dvije osobe koje su podjednako zadovoljne svojim tjelesnim izgledom, mogu različito ponašati ovisno o tome koju važnost pripisuju slici tijela. Osobe kojima je slika tijela manje važna za osjećaj vlastite vrijednosti će vjerojatno biti manje motivirane za neprilagođena ponašanja kontrole izgleda tijela. S druge strane, kod osoba kojima je izgled od presudne važnosti za vlastitu vrijednost, vjerojatnije će se odlučiti za neku od strategija s ciljem promjene izgleda (Rieder i Ruderman, 2003). Ponašajni aspekt nezadovoljstva tijelom se veže uz trud koji osoba ulaže da bi promijenila vlastiti izgled. Može podrazumijevati i izbjegavanje situacija u kojima osoba mora pokazati vlastito tijelo, poput izbjegavanja zrcala, plaža i različitih kupališta (Grogan, 2008). U samoj biti nezadovoljstva tijelom nalazi se razlika između percepcije našeg tijela, odnosno slike koju imamo o sebi te idealnog tjelesnog izgleda, koji je društveno uvjetovan (Gardner, Friedman, Stark i Jackson, 1999). Ponekad se govori da je nezadovoljstvo tijelom izraženije kod žena nego kod muškaraca. No, istraživanja pokazuju da nema velike razlike u zadovoljstvu tijelom, no žene pridaju veću važnost slici tijela u odnosu na muškarce. 

Ideali ljepote su često uvjetovani u našoj okolini i kroz povijest su se mijenjali. U određenom trenutku povijesti, privlačnost žena se usko vezala uz obline. Zatim su mršavost i vitkost došli u prvi plan, dok se današnji ideali ljepote sve više očituju u vitkom ali mišićavom obliku tijela. Zabrinjavajuća je činjenica da djeca koja u dobi od samo pet godina izražavaju nezadovoljstvo tijelom i zabrinutost oko tjelesne težine, iste poteškoće pokazuju i u dobi od 9 godina. Kod takve djece postoji veća vjerojatnost da se uključe u ponašanja koja su usmjerena na promjenu tjelesnog izgleda (poput smanjenja tjelesne težine) (Davidson i sur., 2006). 

S obzirom na količinu vremena provedenog na društvenim mrežama, sadržaji kojima smo izloženi uvelike utječu na stvaranje naše slike vlastitog tijela. Na društvenim mrežama smo često izloženi nerealnim idealima ljepote. Pri tome se iza kulisa radi o poziranju iz različitih kuteva kako bi slika ispala što bolje. Koriste se brojni filteri, što može dovesti do nezadovoljstva vlastitim tijelom kod osoba koje se uspoređuju s takvim sadržajima. Trudnoća i poslijeporođajno razdoblje su također značajna razdoblja, s visokim rizikom za tjelesno nezadovoljstvo. Istraživanja pokazuju velike razlike u nezadovoljstvu vlastitim tijelom kod žena prije trudnoće i nakon poroda (Clark, Skouteris, Wertheim, Paxton i Milgrom, 2009). Trudnoća se često smatra radosnim razdobljem tijekom kojeg se “tolerira” dobitak na težini i često se spominje dobrobit djeteta. Nakon poroda, za mnoge žene poslijeporođajni gubitak težine postaje stresor i javlja se snažna želja za povratkom težine i figure koju su imale prije trudnoće (Montgomery i sur., 2013). Također, napominje se kako žene kod kojih je prošlo više mjeseci od poroda imaju izraženije nezadovoljstvo tijelom, pri čemu postoje snažna vjerovanja da žene nakon proteka vremena nemaju više “izliku” da su tek rodile te da time “opravdaju” udaljenost od ideala tjelesnog izgleda. 

Što sve može utjecati na sniženo zadovoljstvo tijelom kod žena nakon poroda?

Usporedba s drugima

Mnoge žene se uspoređuju s osobama iz okoline te s tijelima koja se nameću na društvenim mrežama i u medijima kao idealna i privlačna. Odrastajući u digitalnom dobu, kontinuirano smo izloženi porukama koji oblici tijela su poželjni a koji nepoželjni, stoga se teži postizanju tih ideala. 

Pritisak s društvenih mreža na vrlo brzo gubljenje težine nakon poroda

U novije vrijeme se često može vidjeti na društvenim mrežama (Instagramu, Facebooku) kako žene dijele svoje slike postporođajnih tijela s naglaskom na brzi gubitak težine nakon poroda. Istraživanja pokazuju da čak i žene koje nisu trudne povećavaju usmjerenost na vlastito tijelo nakon izlaganja takvim sadržajima (Hopper i Aubrey, 2016). Možemo pretpostaviti kakav će učinak takvi sadržaji imati na majke koje su tek rodile, kod kojih je česta nesigurnost i nezadovoljstvo oko vlastitog tijela nakon poroda.

Pritisci iz okoline

Ako se u okolini žene velika važnost pridaje izgledu, odnosno ako je čest i snažan fokus na tjelesnom izgledu kod obitelji, prijatelja i partnera žene, to također ima učinak na povećanu usmjerenost na vlastiti izgled. 

Što može pomoći u izgradnji zadovoljstva vlastitim tijelom? 

Osvještavanje utjecaja medija i okoline na vlastitu sliku tijela

Važno je kritički pristupiti sadržajima koje vidimo u medijima i na društvenim mrežama. Preporučljivo je pripaziti kakve sadržaje pratimo te kakve osjećaje i misli ti sadržaji bude u nama. Možemo pripaziti da se okružimo realnim sadržajima koji prikazuju stvarnu sliku majčinstva i poslijeporođajnog razdoblja. U zadnje vrijeme postoji jako puno sadržaja koji pokazuju realne slike tijela na društvenim mrežama i stvarne brige koje se uobičajeno pojavljuju. 

Navodi se kako je partnerova potpora zaštitni faktor za fizičko i mentalno zdravlje žena (Fincham, 1998). Otvoreni razgovor s partnerom o tome kako se osjećamo i koje su naše trenutne potrebe za podrškom je dragocjen. Također, ako u svojoj okolini imamo bliske ljude koji su jako orijentirani na tjelesni izgled i svojim porukama potiču naše preispitivanje vlastitog izgleda, skroz je u redu postaviti granice i otvoreno reći ako s nekim ne želimo razgovarati o svojoj težini i tjelesnom izgledu. Možemo otvoreno navesti kako se osjećamo uslijed određenih poruka i pitanja. 

Utišavanje kritičara i ojačavanje umirujućeg unutarnjeg monologa

Važno je zapitati se kakve poruke upućujemo samima sebi, vezano uz naš tjelesni izgled ali i općenito. Koja očekivanja imamo od sebe? Jesu li ta očekivanja realna ili su iznimno kruta i stroga? 

Trudnoća je razdoblje iznimnih tjelesnih, hormonalnih i psiholoških promjena. Dozvoljavamo li sami sebi da svjesno prođemo kroz te promjene? Da uočimo i ugodne i neugodne emocije koje se pojavljuju? 

Često smo suosjećajni prema drugima ali suosjećajnost prema samima sebi rijetko prakticiramo. Vježbati samosuosjećanje ima veliki učinak na našu sposobnost umirivanja, a osobito je učinkovito ako prepoznamo da često imamo iznimno visoka (i nerealistična) očekivanja od sebe. Možemo svaki dan zapisati što volimo kod sebe. Koje svoje osobine volimo? Zbog čega mislimo da nas drugi bliski ljudi vole? Što volimo na svojem tijelu? Koje naše fizičke karakteristike su nam drage? Što smo sve danas zahvaljujući našem tijelu učinili? Koje smo se aktivnosti danas uspješno obavili? Jesmo li svjesni kakvo je čudo naše tijelo učinilo, bivajući sigurnim mjestom i domom za najnovijeg člana obitelji? Kakvo je čudo naše tijelo učinilo, samim činom poroda? 

Kako bismo povećali suosjećanje prema samima sebi, važno je naš “reflektor” pažnje usmjeriti upravo na ove aspekte, što nam sve tijelo pruža i čini za nas. Kada razmislimo o tome, često možemo uočiti kako nam tijelo ispunjava zaista velike i značajne zahtjeve. Prisjetimo se da nam tijelo zaslužuje vrijeme za oporavak, brigu, njegu, ljubav i suosjećajne poruke. I svakako, prisjetimo se suosjećajno tražiti i primiti podršku iz okoline! Bilo da se radi o bliskim osobama ili podršci stručnjaka, tražiti pomoć znak je odgovornosti prema sebi.