Suosjećajno roditeljstvo i psihološka fleksibilnost
23. lipnja 2022.
Autorica:
Martina Barać, mag. psych.

Roditelji se često nalaze u situaciji da nisu sigurni što prije učiniti u moru obaveza. Žongliraju između različitih zadataka, rasporeda, usklađuju različite životne uloge… Ponekad može biti teško uskladiti postojeće ciljeve, očekivanja od sebe samih, a uz sve to uzeti trenutak za odmor i punjenje baterija. Nerijetko si roditelji postavljaju i iznimno visoke ciljeve, a nekolicina roditelja od sebe očekuju savršenstvo i ne dozvoljava si greške. 

Što je to perfekcionizam? 

Ako roditelj ima neumornu težnju za visokim osobnim standardima te pokazuje izraženu samokritičnost kada ti standardi nisu zadovoljeni, možemo reći da ima izraženu crtu perfekcionizma (Howell i sur., 2020; prema Ong i sur., 2021). Svi koji imaju visoko izraženu crtu perfekcionizma, rijetko će za sebe reći da su perfekcionisti. Visoke standarde će smatrati realnima i nužnima ako žele ostvariti svoje ciljeve i postignuća, odnosno da neće biti “dovoljno uspješni” ako smanje očekivanja. Primjerice, majka/otac mogu imati cilj u danu savršeno obaviti sve svoje poslovne i kućanske obaveze, provesti kvalitetno vrijeme s djecom, primjenjivati adekvatne odgojne postupke i ne griješiti u svemu tome. Ako se dogodi da se nešto od očekivanja i ciljeva ne ispuni, nerijetko su takve situacije popraćene grubim kritikama koje sami sebi upućuju, poput “Loša sam majka/otac”, “Kako ništa ne mogu učiniti kako spada” ili “Ne znam odgojiti vlastitu djecu”. Pri tome, poseban okidač za osjećaj neuspješnosti mogu biti situacije u kojima se dijete ne ponaša sukladno očekivanjima, kada pokazuje nezadovoljstvo, ljutnju u javnosti, kada se ne može umiriti ili poslušati roditelja.

Ranije navedene situacije se događaju brojnim roditeljima, a težnja da budemo uspješni u roditeljstvu je pokazatelj da je roditelju stalo. No, uslijed dugotrajnog iscrpljivanja i manjka tolerancije na pogreške, roditelji se mogu osjećati iznimno umorno, frustrirano, a čak i kada imaju vrijeme za sebe se ne mogu učinkovito odmoriti. Naposljetku, može se dogoditi da se emocionalno odvajaju od svojih obaveza i djece. 

Što je to psihološka fleksibilnost i u kakvom je odnosu s perfekcionizmom?

Psihološka fleksibilnost se odnosi na sposobnost osvještavanja misli i osjećaja u sadašnjem trenutku, dok svjesno biramo ponašanja koja su u skladu s našim vrijednostima (Hayes i sur., 2006; prema Ong i sur., 2021). To znači da se možemo nalaziti u situaciji koja je za nas zahtjevna (poput brojnih situacija u roditeljstvu), no unatoč tome prepoznajemo i prilagođavamo se situacijskim zahtjevima, svjesni smo i otvoreni prema sadašnjem trenutku i angažiramo se u ponašanjima koja su u skladu s našim osobnim vrijednostima. 

Vještine psihološke fleksibilnosti i samo-suosjećajnosti pokazale su se kao snažan zaštitni faktor za osobe s izraženom crtom perfekcionizma. Navedene vještine omogućuju da živimo smislen i ispunjen život, čak i u prisutnosti stresa i stresnih događaja, ovisno o tome kako reagiramo na njih. Drugim riječima, uvježbavanje vještine psihološke fleksibilnosti i samosuosjećanja neće direktno umanjiti stres niti utjecati na stresne događaje, koji su ipak dio našeg života i značajnih perioda u životu (poput roditeljstva). Ipak, imat će zaštitni utjecaj na način da umanje efekt stresa koji se javlja uslijed perfekcionističkih težnji, na našu dobrobit i svakodnevno funkcioniranje (Ong i sur., 2021).

Razvoj samo-suosjećajnosti podrazumijeva dozivanje osjećaja topline, sigurnosti, ljubaznosti i podrške kao reakcije na osjećaje srama, koji često proizlaze iz samokritiziranja (Gilbert, 2009; prema Ong i sur., 2021). 

Izražena samokritičnost kod osoba s izraženom crtom perfekcionizma nije neobična, niti nešto od čega valja bježati. Važno nam je razumjeti perfekcionizam, no ne zato da bi roditelji bili manje uspješni u svojoj roditeljskoj ulozi i ostalim ulogama. Umjesto toga, želimo razumjeti otkuda dolazi gruba samokritičnost koja se kod nekih roditelja pojavljuje, kako utječe na naše funkcioniranje i kako možemo ublažiti štetne učinke koju ima na našu dobrobit? Društvena očekivanja i nagrađivanje uspješnosti uvelike utječe na razvoj perfekcionističkih težnji. Kada prepoznaju kod sebe perfekcionističke težnje, važno je da roditelji iskažu empatiju prema sebi, te bez osuđivanja pristupe svojim ponašanjima, što ujedno pomaže da prepoznaju koje su vrijednosti prema kojima žele živjeti.  

Kako roditelji mogu razvijati psihološku fleksibilnost i suosjećajnost?

Kako bi razvijali psihološku fleksibilnost i suosjećajnost, možemo se voditi sljedećim smjernicama (Coyne i sur., 2020).

Usmjerite se na sadašnji trenutak

Promislite na trenutak, koliko često u danu ste u potpunosti prisutni u sadašnjem trenutku? Ne u prošlosti, u situacijama koje su se već dogodile, niti u budućnosti, u planiranju što bi se moglo dogoditi i što sve treba napraviti, već u potpunosti u sadašnjem trenutku? Nekoliko puta u danu pokušajte usmjeriti svoju pažnju na ono što se oko vas događa, nježno i znatiželjno. To možete činiti dok pripremate doručak, dok se tuširate, šetate s djetetom, dok ste u parku, sjeckate povrće, tijekom peglanja, te u brojnim drugim aktivnostima. Možete povremeno upitati sami sebe, kako se sada osjećam? Što mi je najviše potrebno trenutno? Skrenite svoju pozornost na aktivnosti u kojima uživate, poput ispijanja šalice kave/čaja/omiljenog napitka, poljubac Vašeg djeteta ili usredotočenost na tihi trenutak koji prethodi spavanju. 

Kako bismo vježbali usredotočenost na sadašnji trenutak, važno je vježbati prihvaćanje. To ne znači da trebamo tolerirati, “trpiti” ili navikavati se na stresore života. Umjesto toga, to znači da smo otvoreni i prihvaćamo teške trenutke roditeljstva, prihvaćamo da se ponekad ne osjećamo dobro, da radimo greške, da ostavimo prostora za neugodne i ugodne emocije i prihvaćamo da je njihovo kontinuirano izmjenjivanje dio ravnoteže u našim životima.

Uz emocije, svima nam se ponekad pojave neke neugodne misli. Neugodne misli imaju svoju funkciju, na neki način su sredstvo našeg uma da nas zaštiti od potencijalnih opasnosti. Naša sposobnost da misli prihvaćamo kao stvarnost može se prepoznati u situacijama kada se stopimo s našim mislima (Coyne i sur., 2020). 

Roditeljima se mogu pojaviti učestale misli poput “Nisam ovo dovoljno dobro napravio/la”, “Nisam dovoljno dobar roditelj”, “Užasan sam roditelj”. Možete uzeti trenutak i prisjetiti se kada Vam je u misli došla neka slična, kritizirajuća rečenica. Kako ste se osjećali? Nasuprot tome, prisjetite se kada Vam je u misli došla neka ohrabrujuća, umirujuća rečenica, poput “Možeš ti to, a i ako pogriješiš, to nije smak svijeta. Svejedno si dobra mama/dobar tata”

Često ne sumnjamo u točnost naših misli, već ih prihvaćamo kao potpunu istinu. Kada se javljaju kritizirajuće misli, one su nerijetko pretjerane generalizacije i često su neistinite. Upravo zato nam je svakodnevno važno vježbati tretiranje misli kao privremene mentalne fenomene, koje su ponekad korisne, a ponekad ne, što misli zaista i jesu. To možemo vježbati na način da osvijestimo koje nam misli prolaze kroz glavu, upravo sada. Bilo da su ugodne ili neugodne, o čemu razmišljate? Primijetite Vaše misli i recite na glas ili u sebi, “Primjećujem da mi se sada pojavljuje misao: _____________.” Na taj način se odvajate od te misli, umjesto stapanja s njom. Primijetite kako misli dolaze, jedna za drugom. To je također karakteristika našeg uma, on je cijelo vrijeme aktivan, i ne pokušavamo to promijeniti, već osvijestiti i prihvatiti (Coyne i sur., 2020). 

Pronađite svoje vrijednosti

Kada se nalazimo u izazovnim i teškim situacijama, vrijednosti nam mogu pomoći da se ponašamo na način koji će dugoročno biti dobar za nas.

Vrijednosti imaju potencijal da temeljno mijenjaju odnos s nedaćama. Kada znamo koje su naše vrijednosti, kakav roditelj, mama ili tata želimo biti, tada nam je lakše razlučiti što je zaista važno i možemo se suočiti s izazovima koji nas očekuju na putu. Kako biste saznali koje su vaše vrijednosti, pokušajte sljedeće.

Zamislite da se sada nalazite u nekoj situaciji koja je za vas iz određenih razloga teška. Možda se zaista trenutno i nalazite u takvoj situaciji. Zamislite da možete odabrati kako se želite ponašati u tim zahtjevnim okolnostima, kako želite provoditi vaše vrijeme. Zamislite da možete usmjeriti svoju pozornost na one stvari koje su vam zaista značajne i smislene. Tko vi želite biti u ovoj situaciji? Kako bih se ja ponašala/ponašao, kada bih postupala/postupao u skladu sa svojim vrijednostima? 

Zapamtite da uvijek imamo izbor, kako želimo postupati. Kada su nam dani ispunjeni obavezama i ponašamo se kao da smo na autopilotu, mogućnost donošenja svjesnih izbora se uvelike smanjuje. Upravo nam je zato važno usporiti, primijetiti situaciju i teškoće u njoj, i podsjetiti se da imamo izbor (Coyne i sur., 2020). 

Nerijetko se roditeljima dogodi da nisu zadovoljni svojim reakcijama na djetetovo ponašanje, pa naposljetku osjećaju krivnju jer smatraju da su neprimjereno reagirali prema svome djetetu. Ako se ponašamo usmjereno prema svojim vrijednostima, to ne znači da ćemo uvijek savršeno reagirati. To bi značilo osvijestiti da smo reagirali na način kojim nismo zadovoljni, da zastanemo na trenutak i promislimo o tome. Kako to da sam reagirao/la na taj način? Što bih voljela/volio drugačije učiniti? Što je meni potrebno, kako bih povećala/povećao vjerojatnost da ću idući put postupiti primjereno? I naposljetku, “Možda sam pogriješila/pogriješio, no to ne znači da ne vrijedim kao roditelj. Dajem najbolje od sebe, što je sasvim dovoljno”.

Vježbajmo suosjećajnost prema sebi

Osobito kada smo pod intenzivnim pritiskom, često nam je teško pokazati suosjećanje sami prema sebi. Samo-suosjećanje znači povezivanje sa nama samima, s ljubaznošću i otvorenošću prema teškoćama s kojima se suočavamo. Vježbati suosjećajnost možemo bilo gdje i bilo kada, na način da zastanemo na trenutak, da se zapitamo što nam je sada potrebno? Da si dozvolimo nesavršenosti i pogreške, a kada primjetimo kritizirajuće misli, da im blago odgovorimo (Coyne i sur., 2020). Ako je teško doći do blagog, umirujućeg odgovora, jer nismo navikli iskazivati suosjećajnost prema sebi, zapitajte se, što bih rekla/rekao mojoj najdražoj osobi na svijetu, da se nalazi u istoj situaciji?

Zapamtite, suosjećajnost i psihološka fleksibilnost su vještine koje se razvijaju kao i bilo koja druga vještina, kontinuiranom vježbom i ustrajnošću.

Literatura:

Coyne, L. W., Gould, E. R., Grimaldi, M., Wilson, K. G., Baffuto, G., & Biglan, A. (2021). First things first: Parent psychological flexibility and self-compassion during COVID-19. Behavior analysis in practice, 14(4), 1092-1098.

Ong, C. W., Lee, E. B., Petersen, J. M., Levin, M. E., & Twohig, M. P. (2021). Is perfectionism always unhealthy? Examining the moderating effects of psychological flexibility and self‐compassion. Journal of Clinical Psychology, 77(11), 2576-2591.

Moglo bi te zanimati

Prva pomoć kad dijete cendra

Prva pomoć kad dijete cendra

Cendranje, cviljenje, cmizdrenje… vjerujem da svi koji ste roditelji znate na koju frekvenciju djetetovog glasa mislimo. Cendranje nije isto što i...