Često čujem od trudnica kako ne pronalaze ljude koji ih mogu razumjeti. Društvo vrlo često romantizira trudnoću pa smo skloni zanemariti one manje ugodne “nuspojave” koje očekivano prate razdoblje trudnoće. Jedna od neugodnosti s kojima se trudnice mogu nositi je i osjećaj anksioznosti, a kod nekih primjećujemo i specifičan strah od poroda. Tema ovog članka je upravo pojasniti te dvije emocije i specifične zabrinutosti koje se mogu povezati s rođenjem djeteta. 

Strah od poroda

Trudnice se trude pripremiti i organizirati prostor u kojem će dijete stići nakon poroda, pa se tako uređuje sobica, boje se zidovi, pažljivo se odabiru nužne potrepštine i na taj način mijenja se svoj dosadašnji prostor. Takve ponašajne promjene nazivamo „gniježđenje“ (engl. nesting). „Gniježđenje“ svoj vrhunac dostiže u trećem trimestru trudnoće kada su pripreme u punom mahu. Ovakve promjene su neophodne jer time želimo na najbolji mogući način zaštititi svoje „mladunče“ i  omogućiti mu što sigurniji i ugodniji dolazak na ovaj svijet (Anderson i Rutherford, 2013). 

Na ovaj način pristupa se i pripremi za porod pa se tako traže informacije o tome gdje se može i želi roditi, raspituje se o iskustvima drugih i postavljaju se osobna očekivanja o tome kakav porod želimo doživjeti. Tome uvelike pomažu trudnički tečajevi na kojima se dobivaju konkretne informacije o tome kako porođaj izgleda (Anderson i Rutherford, 2013, Whitburn, Jones, Davey i McDonald, 2019). 

Priprema ugodnog i sigurnog prostora, kao i priprema za porod jedne su od učestalih zabrinutosti koje se primjećuju kod trudnica, posebice u zadnjem trimestru trudnoće. Nekima te zabrinutosti mogu stvoriti i intenzivniji osjećaj anksioznosti. Kada pomišljaju o samom porodu mogu osjećati različite tjelesne reakcije poput osjećaja gubitka daha, pojačanog znojenja, ubrzanog rad srca, … a mogu se primijetiti i neka učestala pitanja „Što ako ne budem izdržala bol?“, „Što ako ne budem mogla roditi?“, „Što ako …?“. Ovakvi i slični znakovi mogu upućivati kako žena u tom trenutku intenzivnije osjeća strah od poroda. 

Što se očekivani porod bliži češće je da će se trudnice zapitati kako i gdje će roditi, kako porođaj izgleda… Ovakve pripreme su posebice očekivane kod onih žena koje do sad nisu imale iskustvo poroda. Takve zabrinutosti se nazivaju produktivnima s obzirom da nam pomažu spoznati što nam je još bitno znati prije negoli rodimo. Ukoliko primjetimo kako su češća pitanja na koje trenutno ne možemo dobiti odgovore (ta pitanja često počinju sa „Što ako…?“) tada možemo zaključiti kako se zapravo radi o neproduktivnim brigama koje nas mogu samo navesti da produciramo lančanu reakciju događaja koji su većinom negativni, a neki čak i katastrofični (Leahy, Holland i McGinn, 2011). 

Strah i anksioznost nisu emocije koje su loše za nas. Iako neugodne, ljudi su skloni u određenim situacijama ili nekim životnim periodima osjećati strah i anksioznost. Te emocije su vrlo korisne jer nas mogu uputiti u to što eventualno može biti opasno za nas i od čega bi se trebali zaštiti. Tako nam primjerice, strah i anksioznost pomažu da se što bolje pripremimo za porod, ali i za roditeljsku ulogu koju ćemo preuzeti. 

Iako govorimo kako je strah korisna emocija, pri porodu možemo primijetiti kako strah ipak u većini ometa iskustvo porođaja. Kada smo u strahu, osjećamo kako su mišići napeti, srce ubrzanije kuca, pojačano se znojimo i um je opterećen raznim negativnim mislima. Osim straha, nerijetko se žene osjećaju krivima zbog toga što se boje nečeg što društvo smatra prirodnim. Neke se pritom optuže kako nisu „dovoljno vrijedne majke“ ili čak žene, no naše emocije su prirodni dio nas. Ne trebamo osjećati sram zbog neugodnih emocija koje možemo doživjeti ili zbog unutarnje „borbe“ pri suočavanju s porodnom boli.

Porod kod ljudi je jedini porod u sisavaca prilikom kojeg je neophodna suradnja više ljudi. Kroz godine, naše se tijelo mijenjalo i evoluiralo je u odnosu na druge sisavce, pa tako primjećujemo i velike razlike u načinima poroda. Upravo zbog toga što kao ljudi imamo mogućnost hodati na dvije noge i što hodamo (više-manje) uspravno, doživjeli smo neke druge posljedice, a koje se vežu uz sam način poroda. Primijetili smo kako se zdjelica pomaknula naprijed, porodni kanal se nešto suzio, ali je i djetetova glavica s vremenom postala veća. Posljedice ovih bioloških promjena dovele su do toga da možemo reći kako je porod kod ljudi jedan od težih poroda od svih sisavaca (Cree, 2015). 

Međutim, kako bi ipak osigurali da porod ne bude traumatično i negativno iskustvo za svaku ženu, već godinama (pa čak i stoljećima) rodilje nikada nisu bile same. Uz sebe su uvijek imale osobe kojima su mogle vjerovati i koje su im pomagale kako bi na što ugodniji i sigurniji način omogućile porod djeteta kojeg mjesecima očekuju. Danas žene, većinom, rađaju u bolničkom okruženju, okruženju koje nam ipak nije toliko poznato, a možda i ne osjećamo da je sigurno za nas. 

Ponekad se dogodi da žena osjeća intenzivan strah od poroda, koji ju ometa i otežava pripremu za porod. Tada, takav strah od poroda (ali i trudnoće) nazivamo tokofobijom. Teško je pružiti konkretan broj žena koje se suočavaju sa snažnim strahom od poroda, no općenito govorimo kako od tokofobije pati otprilike 15% žena diljem svijeta (O’Connel, Leahy-Warren, Khashan, Kenny i O’Neil, 2017). Tokofobija može ostaviti dugoročne posljedice po majci i djetetu stoga je neophodno ženi koja pati od tokofobije ponuditi pravovremenu pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja poput psihologa ili specijaliste psihijatrije (O’Connel, Leahy-Warren, Khashan i Kenny, 2015). 

Znaci koji mogu upućivati da se radi o tokofobiji su pojačana anksioznost tijekom trudnoće, pojačana i nerealna zabrinutost za tijek i ishod trudnoće, problemi sa spavanjem i apetitom zbog pojačane zabrinutosti i anksioznosti, učestala ometenost negativnim mislima o trudnoći i porodu tijekom dana, a neke žene zbog tokofobije odgađaju samu trudnoću. Takve simptome ne trebamo ignorirati. Nerijetko žene mogu osjećati sram zbog toga kako se osjećaju te možda ne pronalaze razumijevanje svoje okoline, no dobro je znati kako se prethodno navedeni simptomi mogu ublažiti. (O’Connel, Neill, Dempsey, Khashan, Leahy-Warren, Smith i Kenny, 2019). 

Kako bismo se ipak osjećali manje ustrašeno u vezi poroda te osjećali sigurno rađajući u bolničkom okruženju možete pokušati učiniti sljedeće:

• Informirajte se o porodu. To možete činiti kroz čitanje knjiga o trudnoći i porodu (npr. Priručnik za trudnice, rodilje i babinjače ili Što očekivati od trudnoće, itd.), čitanjem članaka na web stranicama, pohađanjem trudničkih tečajeva ili se možete upoznati sa svim važnim informacijama kroz razgovor s odabranim/om specijalistom ginekologije i opstetricije. Svrha informiranja je stvoriti što realniju sliku o porođaju. Većinom doživljavamo strah kada nam je nešto nepoznato, a informiranjem o porođaju, nepoznato postaje poznatije i strah može biti manji (Czech i sur., 2018; Labor i Maguire, 2008).
• Koristite tehnike relaksacije i mindfulness tehnike. Tehnike disanja, progresivna mišićna relaksacija, mindfulness i tehnike vizualizacije tek su neke od tehnika koje možemo uvježbavati tijekom trudnoće, a potom koristiti i u samoj rađaonici kako bismo se lakše suočili s neugodnim emocijama i tjelesnim senzacijama. Prethodno spomenutim tehnikama vježbamo svjesnost o sadašnjem trenutku, umanjujemo osjećaj anksioznosti, te umirujemo svoje tijelo na fizičkoj razini. Tehnike mindfulnessa možemo pronaći putem brojnih medija (mobilne aplikacije, kratki videi, na Netflixu, …). Za koju god tehniku se odlučili ne možemo pogriješiti. Potrebno je jedino pronaći onu tehniku koja nam odgovara i koju volimo izvoditi, pa ju kontinuirano provoditi kako bi imala efekt na naš um i tijelo (Cree, 2015; Gebremichael, Worku, Medhanyie, Edin i Berhane, 2018; Mikulec Milić i Vlahović, 2022).
• Odaberite pratnju na porodu. Neizmjerno je važno imati osobu od povjerenja, s kojom se osjećamo ugodno i sigurno tijekom porođaja (Cree, 2015). Prisustvo pratnje na porodu ima brojne pozitivne efekte na majčino mentalno i fizičko zdravlje te razvoj povezanosti s bebom (Salus, 2002). Za pratnju na porodu odaberite onu osobu uz koju se osjećate mirno, od koje možete očekivati da će Vam pružiti podršku. To mogu biti partner, mama, sestra, prijateljica, doula ili netko drugi.

Ukoliko osjećate kako se strah pojačava te Vam prethodno navedeni savjeti ne pomažu da stvorite očekivanje o ugodnom porodu, u redu je potražiti i stručnu pomoć psihologa ili specijaliste psihijatra kako bi na valjan i pravovremen način pomogli pri suočavanju sa strahom od poroda.

Anksioznost nakon poroda

Nakon poroda, naše zabrinutosti, strahovi i anksioznosti ne nestaju već se samo sadržajno mijenjaju. Više ne brinemo o porodu, no brinemo o djetetovom zdravlju, osobnom zdravlju, promjenama koje nam se događaju na fiziološkom, emocionalnom i socijalnom planu („Sad sam mama!“/„Sad sam tata!“). Možemo se učestalo i propitkivati o roditeljskim vještinama u nadi da želimo svom djetetu pružiti najbolje što možemo i znamo. 

Ako pritom povremeno osjetite osjećaj anksioznosti, to ne mora biti znak da je s Vama nešto pogrešno. Anksioznost možemo promatrati poput alarma koji nas na nešto želi upozoriti i skrenuti nam pozornost. Alarm nije loš i ne želimo ga se riješiti, već mu se možemo posvetiti i istražiti što nam to želi poručiti. Vrlo često zapadnemo u situacije u kojima nastojimo riješiti taj neugodan osjećaj i samo ga odmaknuti od sebe, no u konačnici, što više anksioznost odgurujemo od sebe, ona nam se može vratiti poput bumeranga. Može se dogoditi da shvatimo kako smo anksiozni oko neke situacije koja vjerojatno ne stvara realnu opasnost. U tom trenutku ne moramo nužno analizirati i razumjeti što je uzrok tom osjećaju već je u redu da uvježbamo prihvaćanje svojih emocija i suosjećajno ih validiramo. Ne moramo se ni složiti s anksioznošću i time što nam „ona“ poručuje, već ju prepoznajemo i prihvaćamo da se u tom trenutku dogodila.

Uvježbati prihvaćanje svojih emocija možemo kroz tehnike mindfulnessa i razvijanjem samosuosjećajnog govora prema sebi. Što smo više suosjećajni prema sebi, odnosno što više nastojimo prihvatiti naše emocije na topao i ugodan način time ćemo primijetiti kako je naš um mirniji i mi se osjećamo manje iscrpljeno. Glavni krivac naših anksioznosti može biti i naš „unutarnji kritičar“ koji nas učestalo podsjeća što radimo krivo, kako bismo nešto trebali učiniti i zašto ovo što radimo neće biti dobro ni za nas ni za naše dijete. Unutarnjeg kritičara možemo prepoznati kao glas unutar samih sebe koji etiketira („Ti nisi dobra majka ako ne dojiš.“), generalizira („Sve radiš krivo.“), stavlja fokus na prošlost i podsjeća nas na trenutke kada smo se razočarali (Gilbert, 2009). 

Kada sebi uputimo kritične poruke osjećamo se ljutito, anksiozno, ustrašeno, a možda čak i osjetimo prezir ili gađenje prema sebi i drugima. Kritičar može biti glasan i zbog toga ga je teško samo odgurnuti od sebe. Ipak, postoje načini kako možemo kritičara zamijeniti toplim, ugodnim, suosjećajnim unutarnjim glasom. Kada sebi govorimo suosjećajno, tada želimo provjeriti i istražiti neuspjeh uz ohrabrivanje i podršku („Ovo nije uspjelo. Što mogu učiniti drugačije?“). Pri tome se osjećamo smireno, stabilno, sigurno, ohrabreno i usmjeravamo se na budućnost (Gilbert, 2009). Suosjećajnim glasom potvrđujemo si da vjerujemo u sebe kako se možemo suočiti s raznim emocijama i vanjskim zahtjevima.

Kroz bajke nas uče da će nas uvijek netko izvana spasiti iz nama neugodne situacije, spasiti će nas od nas samih,… 

No kako bi bilo da svog spasitelja potražimo unutar samih sebe? 

Ili da možda prihvatimo kako se trenutno osjećamo i ne tražimo ono što moramo odbaciti od sebe?